Dok vojne i sigurnosne strukture dižu uzbunu, zapadnoevropska društva, za razliku od Baltika i sjevera Evrope, i dalje potiskuju realnost mogućeg sukoba.
Evropski vojni vrhovi sve otvorenije upozoravaju da se kontinent mora pripremiti za rat, dok društva u zapadnoj Evropi, za razliku od zemalja bližih Rusiji, i dalje odbijaju da prihvate ozbiljnost prijetnje. Upozorenja koja dolaze iz Pariza, Berlina, Varšave i Brisela nailaze na nevjericu, pa i otvoreno negodovanje dijela političke i šire javnosti.
„Moramo prihvatiti mogućnost da izgubimo svoju djecu.“ Izjava generala Fabiena Mandona, načelnika Generalštaba oružanih snaga Francuske, data u novembru, u Francuskoj je odjeknula poput groma. Mandon je upozorio da bi mogućnost sukoba s Rusijom do 2030. godine značila da cijelo društvo, a ne samo vojska, mora biti spremno, te da bi Francuska bila ranjiva ukoliko se ne pripremi na žrtve. Umjesto ozbiljne rasprave, njegove riječi dočekane su ogorčenjem i nevjericom.
Zapadna Evropa, kako upozoravaju sigurnosni zvaničnici, teško prihvata činjenicu da se nalazi „u prostoru između mira i rata“, kako je 15. decembra to opisala Blaise Metreweli, šefica britanske obavještajne službe. Za zemlje koje su bliže Rusiji – naročito baltičke države, Poljsku i nordijske zemlje – pojam „ratne spremnosti“ odavno je dio političke i društvene realnosti. Međutim, u prijestolnicama poput Pariza, koji je geografski bliži Alžiru nego Kijevu, prijetnja se i dalje doživljava kao nešto daleko, što se prati putem televizijskih ekrana.
Upravo zbog toga sigurnosni lideri podižu ton. Generalni sekretar NATO-a Mark Rutte izjavio je 11. decembra da „moramo biti spremni na razmjere rata kakav su doživjeli naši djedovi i pradjedovi“. Nekoliko dana kasnije, načelnik britanskih oružanih snaga, maršal avijacije Sir Richard Knighton, poručio je da se sigurnost „ne može prepustiti isključivo oružanim snagama“.
Dio opozicionih političara takva upozorenja odbacuje kao zastrašivanje. Lider Francuske komunističke partije Fabien Roussel Mandonov govor je nazvao „nepodnošljivim huškanjem na rat“. Ipak, evropske vlade počinju reagirati, i to u dva osnovna pravca: ponovnim uvođenjem nekog oblika vojne službe i pripremom civilnog stanovništva za mogući sukob.
Njemačka vlada je u decembru postigla dogovor o novom modelu regrutacije. Od 2026. godine svi osamnaestogodišnjaci dobit će upitnik o spremnosti za služenje vojnog roka, dok će od 2027. osamnaestogodišnji muškarci prolaziti ljekarske preglede. Cilj je formiranje baze podataka o osobama koje bi mogle biti mobilizirane, što ministar odbrane Boris Pistorius naziva Kriegstüchtigkeit, odnosno „ratna spremnost“.
Mjesec ranije, francuski predsjednik Emmanuel Macron najavio je uvođenje desetomjesečne, plaćene, dobrovoljne vojne službe za mlade od 18 do 25 godina, počevši od 2026. godine. Obavezni vojni rok u Francuskoj ukinut je 1997. godine. Poljski premijer Donald Tusk razmatra mogućnost vojne obuke za sve punoljetne muškarce, iako konkretni prijedlozi još ne postoje. Kao i u Njemačkoj i Francuskoj, naglasak je na jačanju rezervnog sastava i slanju poruke potencijalnim protivnicima.
Francuska i Njemačka u velikoj mjeri se ugledaju na nordijske zemlje. Finska i Norveška decenijama imaju obavezni vojni rok. Svi finski muškarci pozivaju se u vojsku s 18 godina, a od građana se očekuje doprinos kolektivnoj odbrani zemlje. Njemačka svoj novi model temelji na švedskom iskustvu. Švedska je 2018. godine, u okviru strategije „totalne odbrane“, ponovo uvela sistem prema kojem se svi muškarci i žene moraju registrovati s 18 godina, dok vojska manji dio njih bira za jedanaestomjesečnu vojnu službu. Većina vojnih analitičara smatra da će Njemačka, želi li ispuniti ambiciozne ciljeve regrutacije, u jednom trenutku morati uvesti obaveznu službu.
Međutim, evropski odgovor ostaje neujednačen. Italija je obavezni vojni rok suspendirala 2005. godine. Ministar odbrane Guido Crosetto planira da 2026. godine parlamentu predstavi zakon o dobrovoljnoj rezervnoj snazi, kako bi se popunio manjak od 30.000 do 40.000 vojnika, ali su njegovi planovi zasad nejasni. Španija je povećala izdvajanja za odbranu, ali planira tek skromno povećanje broja vojnika za 7.000 do 2029. godine, bez ikakvih razgovora o vojnoj obavezi. Čak ni Velika Britanija, uprkos ambicioznim planovima ponovnog naoružavanja, ne razmatra uvođenje vojnog roka, već uvodi „gap year“ program za mlađe od 25 godina.
Razlike su još izraženije kada je riječ o pripremi civilnog stanovništva. Nordijske i baltičke zemlje, kao i Poljska, daleko su ispred zapadne Evrope. Švedska svake godine organizira „sedmicu pripravnosti“, a 2024. godine svako domaćinstvo dobilo je brošuru od 32 stranice u kojoj se navodi: „Od godine kada napunite 16 do kraja godine u kojoj navršite 70, dio ste ukupne odbrane Švedske i dužni ste služiti u slučaju rata ili prijetnje ratom.“ Brošura detaljno objašnjava šta građani trebaju imati u kućnim zalihama – od baterija i lampi do konzervirane hrane, flaširane vode i toaletnog papira – te kako doći do skloništa civilne zaštite. Sličan vodič u Litvaniji navodi sve što je potrebno za preživljavanje tri dana, uključujući uže i dvogled. Švedska planira povećati izdvajanja za civilnu odbranu na 19,4 milijarde švedskih kruna u 2028. godini, sa 2,7 milijardi u 2022. „Veliki naglasak stavljamo na pristup koji uključuje cijelo društvo“, izjavio je ministar civilne odbrane Carl-Oskar Bohlin.
Većina zapadnoevropskih zemalja nema ništa slično. U novembru su Nizozemci dobili brošuru o pripremama za vanredne situacije, uključujući rat. Francuska je građane pripremala za terorističke napade, ali ne i za scenario koji opisuje Mark Rutte: „razaranje, masovna mobilizacija, milioni raseljenih i široko rasprostranjena patnja“. U Španiji i Italiji o takvim temama gotovo da se i ne vodi javna rasprava.
Istraživanje provedeno u devet zemalja, objavljeno u decembru, dodatno je potvrdilo duboke podjele u Evropi. Čak 77 posto Poljaka smatra da postoji „visok rizik“ od rata s Rusijom u narednim godinama, dok isto misli samo 34 posto Italijana. Ono oko čega se Evropljani slažu jeste da nisu spremni. U prosjeku, 69 posto ispitanika smatra da njihova zemlja ne bi bila u stanju da se odbrani od Rusije, uključujući 85 posto Italijana, 69 posto Nijemaca, 58 posto Poljaka i 51 posto Francuza.
