Zločin u Ahmićima je srž politike "Herceg Bosne"

Zločin u Ahmićima, počinjen 16. aprila 1993. godine, predstavlja jedan od najtežih i najmonstruoznijih ratnih zločina nad bošnjačkim stanovništvom tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

U širem kontekstu sukoba HVO-a i Armije Republike Bosne i Hercegovine, ovaj zločin bio je dio planske, organizovane i sistematske kampanje nasilja s ciljem etničkog čišćenja, promjene demografske strukture i uspostavljanja političko-vojne dominacije na prostoru srednje Bosne.

Do januara 1993. sukobi HVO-a i ARBiH bili su lokalni i sporadični. Međutim, od januara sukob prelazi u otvoreni oružani sukob. Prvo, HVO je iz strogo vojne organizacije prerastao i u administrativno-političku cjelinu, formirane su vlastite policijske snage i oblikovane sve funkcije i strukture koje su potrebne za funkcionisanje jedne državne zajednice.

HVO je iskoristio vojnu premoć i zaveo vlast u mnogim područjima. Takvo stanje i formalno stvaranje hrvatske države u međunarodno priznatoj Republici Bosni i Hercegovini doprinijelo je produbljivanju napetosti.

Drugo, značajan faktor koji je potaknuo i ubrzao otvoreni oružani sukob bio je i mirovni plan koji su predstavili evropski supredsjedatelji Vance i Owen – Vance-Owenov mirovni plan. Predviđao je decentralizaciju Bosne i Hercegovine i podjelu na 10 pokrajina (provincija), podijeljenih prema etničkom principu.

On nije bio uzrok sukoba, ali je predviđeni plan potaknuo HV i HVO da oružanim sukobom ostvare svoje strateške ciljeve kako bi i vojnički osigurali željena područja. Iako Vance-Owenov plan nije stupio na snagu, te snage su, pozivajući se na njega, pokušali preuzeti potpunu političku i vojnu kontrolu nad mješovitim provincijama u srednjoj Bosni (pokrajina 10) i Hercegovini (pokrajina 8). U tom periodu su u hrvatskim medijima još intenzivnije plasirane propagandne priče o islamskom fundamentalizmu i mudžahedinima.

Kada je postalo jasno da neće doći do vojne intervencije od strane Međunarodne zajednice, a potpomognute vodećom politikom Republike Hrvatske, snage HVO-a osjetile su se ohrabrenim da snažnije, intenzivnije i poletnije krenu u provedbu planova. Napadi HV-a i HVO-a bili su u koordinaciji i s napadima VRS-a, te je od januara 1993. godine, uporedo s operacijom VRS-a na Podrinju (operacija “Pesnica”), otpočeo napad na Gornji Vakuf, a u sljedećim mjesecima i na druga mjesta u srednjoj Bosni – Kiseljak, Busovaču, Vitez, a u maju 1993. i na Mostar.

Franjo Tuđman i ministar odbrane Hrvatske Gojko Šušak pojačali su ucjenjivanje bosanskohercegovačkih predstavnika logistikom i sistematskim blokiranjem puteva. Bosanskohercegovačku stranu vrlo često su ucjenjivali i sami međunarodni predstavnici, a mirovni planovi koje su donosili bili su na štetu države Bosne i Hercegovine.

Na više sastanaka predsjednika Tuđmana sa saradnicima govoreno je kako je pomoć Hrvatske i njihovo angažovanje u Herceg-Bosni potrebno, jer se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. Isticana je velika važnost linije koja obuhvata Novi Travnik, Vitez, Busovaču, Mostar, kao i rješenje Gornjeg Vakufa, Bugojna i komunikacije Prozor–Jajce.

Vitez i Busovača, mjesta koja teritorijalno pripadaju srednjoj Bosni, nalazila su se među 30 općina obuhvaćenih u Herceg-Bosni. Mjesto Ahmići imalo je primarnu važnost za očuvanje putne komunikacije Vitez – Busovača. To je i istoimena mjesna zajednica u čiji sastav ulaze naselja Ahmići, Pirići, Nadioci i Kratine.

Dio okolnih mjesta na jugu (Donja Rovna) HVO je zauzeo u januarsko-februarskim sukobima, čime je s južne strane još ranije “podebljao” koridor. Zauzimanjem Ahmića 16. aprila HVO je “podebljao” koridor i sa sjeverne strane. Procijenili su da je u rejonu Ahmića koridor Vitez – Busovača bio vrlo tanak i najpogodniji za presijecanje, barem do 16. aprila.

Vojni dokumenti pokazuju kako je HVO odlično iskoristio slabosti ARBiH na tom području. Neposredno prije napada i zločina lukavo je iskoristio dogovorene aktivnosti zajedničke komisije na smirivanju situacije, te je započeo borbena dejstva i stvorio bolje operativno-taktičke pozicije prema Ahmićima i drugim selima s bošnjačkom većinom oko Viteza.

Stavili su u okruženje snage ARBiH u Ahmićima, onemogućili im deblokadu i pomoć iz pravca Zenice. Dana 14. aprila u Vitez je ušla specijalna jedinica HVO-a “Jokery” (“Džokeri”) iz Busovače, koji su s lokalnim jedinicama blokirali grad i sutradan počeli hapsiti bošnjačke muškarce starije od 14 godina. HVO je 15. aprila završio sve pripremne radnje, blokirao sve potrebne putne komunikacije i pripremio teren za planirane napade.

Odluka o napadu na Ahmiće potvrđena je na sastanku komande Operativne zone Srednja Bosna u Busovači, kojeg su predvodili osuđeni ratni zločinci Dario Kordić i Tihomir Blaškić, u noći s 15. na 16. april 1993. godine. Odlučeno je “da se ujutro napadnu Muslimani”. Osuđeni zločinac Paško Ljubičić, komandant 4. bojne Vojne policije HVO-a, na sastanku je rekao kako će se “grupe kretati u liniji i da ne treba da bude živih svjedoka”.

U svrhu opravdavanja napada pokrenute su i intenzivne propagandne aktivnosti “o ARBiH kao inicijatorima sukoba”, u kojima se posebno isticao Blaškić. Zbog primarnog značaja koje je imalo ovo područje, u napad su uključene najborbenije jedinice HVO-a, VP, protivdiverzantski vod jedinice “Jokery”, “Maturice”, Viteška brigada HVO-a i druge. Kako bi UNPROFOR bio spriječen da uđe u područje Ahmića, dogovoreno je da pripadnici Viteške brigade HVO-a blokiraju cestu iz Viteza. Informacija koju je potpukovnik Bob Stewart poslao komandantu britanskog bataljona, a koja je, između ostalog, korištena pred ICTY-em, bila je izjava Vlade Križanca koji kaže: “Prvo pobijte muškarce, pa mušku djecu, a zatim sve ostale. Uništite sve što je muslimansko.”

Dana 16. aprila 1993. došlo je do istovremenih i usklađenih napada hrvatskih snaga na Ahmiće, kao i na sela duž doline Lašve i na grad Vitez. Rano ujutro, u 5.30 sati, otpočeo je opći napad HVO-a, isprva na sjeverni dio Ahmića. Granatiranje je bilo takvo da je spriječilo ljude da bježe prema šumskom području sjeverno od sela. Stanovnicima je jedino preostalo da ostanu u svojim domovima ili da bježe na jug prema glavnom putu za Vitez. Većina stanovnika izabrala je da bježi prema južnom dijelu, prema otvorenom polju. Međutim, tamo ih je dočekala zasjeda pripadnika HVO-a, u koju je upalo najmanje 20 ljudi. Ubijeni su hladnokrvno, iz blizine, pucanjem u glavu i vrat.

Za vrijeme granatiranja sjeverne strane sela, vojnici HVO-a ušli su u selo i, prema ranijem dogovoru, kretali su se u grupama po petorica ili više njih, pucajući i ubacujući ručne bombe kroz vrata i prozore stambenih kuća. Ispaljeno je u prosjeku oko 50 granata na svaku kuću iz raznog naoružanja, uključujući i granate na raketni pogon. Dijelu stanovnika pripadnici HVO-a naredili su da izađu iz kuća, te su ubijeni po kratkom postupku, a dio njih ubijen je u kućama. Istovremeno su paljene kuće Bošnjaka.

U Ahmićima je ubijeno 116 osoba. Ubijeni stanovnici bili su najvećim dijelom stariji ljudi, žene, djeca i dojenčad. Spaljivane su kompletne porodice. Ubijeno je 17 djece, među kojima i beba od tri mjeseca, Sead Ahmić. Petero djece nije se moglo prepoznati na prvoj identifikaciji zbog masakriranja i spaljivanja leševa. Neka djeca su prije ubistva najsvirepije mučena.

Snage UN-a su na dan zločina, oko 12 sati, ušle u selo s namjerom da preuzmu ranjene i ubijene civile. Postoje snimci na kojima preživjeli stanovnici Ahmića mole UN snage za pomoć. Zločin je tada već umnogome bio izvršen. Desetak dana nakon zločina na teren je izašlo terensko osoblje Specijalnog izvjestitelja UN-a.

Njihovi izvještaji pokazuju da se iz nekih kuća još uvijek pušilo, a oko 100 tijela nalazilo se pod ruševinama. Selo je tada opisano kao mjesto iz kojeg je dolazio “smrad smrti”. Svi od približno 180 domova bošnjačkog stanovništva bili su potpuno uništeni. Petnaestak hrvatskih kuća ostalo je netaknuto, dok su neki mještani Hrvati bili tu cijelo vrijeme i nisu željeli govoriti o zločinu. Mještani koji su imali kontakt s HVO-om znali su da se sprema napad na selo.

Međunarodni posmatrači izvijestili su kako su vidjeli da vojnici HVO-a ispaljuju granate na domove te neselektivno pucaju po civilima. Naveli su i da je HVO izvršio ubistva određenog broja porodica u njihovim domovima metkom u glavu iz velike blizine i da su vršena i silovanja od strane HVO-a. Vojnici HVO-a vršili su i višestruko istjerivanje nehrvatskog stanovništva iz njihovih domova. Kao argument za opravdavanje takvih protjerivanja navodila se potreba za “stvaranjem dodatnih stambenih jedinica za očekivani dolazak prognanika hrvatske nacionalnosti”. U selu je uništeno sve što je podsjećalo na stanovnike islamske vjeroispovijesti. Uništene su i dvije džamije.

U selu nije bilo legitimnih vojnih ciljeva niti je bilo organizovanog otpora na napad, što su potvrdili međunarodni posmatrači, kao i pojedini lokalni hrvatski komandanti HVO-a. U vrijeme napada u Ahmićima su Bošnjaci zatečeni na spavanju, što je pobilo određene izjave haških optuženika da su Bošnjaci bili spremni za napad na HVO. Pred Međunarodnim sudom u Den Haagu za ovaj zločin osuđeni su Dario Kordić, Tihomir Blaškić, Paško Ljubičić, Miroslav Bralo, Anto Furundžija, Drago Josipović i Vladimir Šantić.

Pored napada na Ahmiće, toga 16. aprila vrlo snažna dejstva započela su i na druga mjesta viteške općine – sela Kruščica, Vranjska i Preočica te Stari Vitez – kao i na sela u busovačkoj općini. U zoru 16. aprila pripadnici HVO-a upadali su u kuće i u Starom Vitezu. Teški zločini događali su se nad cijelim porodicama, kada je strijeljana cijela porodica, među kojima i dvogodišnja djevojčica Amela Topalović.

Zatočeni Bošnjaci su od kraja aprila do početka maja 1993. u selu Kratine natjerani da kopaju rovove i korišteni su kao “živi štitovi”. Selo Donja Večeriska razoreno je u napadu HVO-a 16. aprila 1993., dok je u napadu na selo Gaćice 20. aprila 1993. ubijeno više Bošnjaka i spaljene su kuće. U kino-dvorani u Vitezu je nakon 16. aprila 1993. zatočeno 200 do 300 muškaraca, Bošnjaka razne dobi, koji su bili izvrgnuti okrutnom postupanju, tjerani da kopaju rovove i korišteni kao taoci i živi štitovi.

Nekoliko važnih teza o ovom zločinu dodatno potvrđuje njegov planski karakter. Blaškić je nakon zločina u Ahmićima pismeno pohvalio zapovjednika VP HVO-a Pašku Ljubičića i njegove ubice za ispoljenu hrabrost i izvršenje zadatka. Pohvalio je i jedinicu za posebne namjene “Vitezovi”, kojom je komandovao Darko Kraljević.

Također, Blaškić je naredbe koje je izdavao za napade “kamuflirao” kako bi zadokumentovao drugačiji tok događaja i izbjegao posljedice zločina koje je zajedno s Kordićem planirao, a s jedinicama izveo. Radilo se o dvostrukoj zapovjednoj liniji nad hrvatskim jedinicama u BiH. Jedan primjer pokazuje Blaškićevo djelovanje – izdavao je dvije različite naredbe jedinicama s jednim protokolnim brojem. U jednoj stoji naredba za prekid borbenih dejstava prema ARBiH na području općine Vitez u 16 sati 16. aprila, dok je u drugoj naredbi sa istim protokolnim brojem naveo potpuno drugačije: “Moju zapovijed broj 01-4-271/93 od 16.4.1993. u 16 h NEIZVRŠAVATI dok od mene ne dobijete usmene upute. Istu imati ukoliko bi predstavnici UNPROFOR-a navratili u Vaše zapovjedništvo i tražili ovakav dokument...”

Blaškić je na sastancima jedno dogovarao, a na terenu postupao suprotno, pregovarao je samo da bi obmanjivao i napadao ARBiH te je optuživao da je započela sukobe tražeći uporno prestanak napadnih djelovanja. Protestovao je kod Posmatračke misije EZ-a, UNPROFOR-a i komande 3. korpusa optuživanjem Armije za navodne napade.

Na kontakt s Armijom pristao je tek nakon što su jedinice HVO-a ostvarivale postavljene zadatke koje je naređivao. Za zločin u Ahmićima obmanjivao je i lagao medije i iznosio različite teorije, manipulišući činjenicama. Tvrdio je da su Muslimani inscenirali zločin u Ahmićima uz pomoć Boba Stewarta, kao i da su zločin počinili pripadnici HOS-a iz Zenice, koji je bio većinski muslimanski, da su zločin počinili Muslimani u uniformama HVO-a i slično.

Haški tribunal je Blaškića prvobitno osudio na 45 godina, da bi mu drugostepenom presudom kazna bila smanjena na devet godina – razlog je bila pogrešno interpretirana naknadna dokumentacija koja je dostavljena za njegov alibi. Najveći značaj u presudi Blaškić jeste što je dokazan međunarodni oružani sukob od strane Hrvatske. Dario Kordić, koji je radio u koordinaciji s Blaškićem, osuđen je na 25 godina. U međuvremenu je izašao iz zatvora nakon dvije trećine odslužene kazne. Ono što je užasavajuća činjenica jeste da se ponosi učinjenim, za što kaže da bi opet sve isto ponovio.

Dio svjedočenja preživjelih žrtava zločina u Ahmićima može se pronaći u publikaciji Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava.

“16. aprila 1993, ujutro, u 6 sati, osjetila sam kao jaku oluju, onda sam ugledala kako meci udaraju preko glave u zid. Zatim sam čula jako udaranje na vrata. Sa mnom u kući su bili muž i troje djece. Čim sam čula lupanja na vrata, krenula sam prema hodniku… Odjednom sam čula vrisak. Nakon toga, moj sin je rekao da je ranjen. Okrenula sam se i vidjela sina kako stoji na nogama dignute desne ruke. U tom momentu nisam vidjela gdje je rana. Zatim sam povikala: ‘Ne pucajte, dijete mi je ranjeno!’ U tom momentu i muž je povikao: ‘Dijete mi je ranjeno, ne pucajte!’ Vidjela sam cijev od puške kroz prozor. Jedan od bojovnika je rekao da izađem napolje. Muž je uzeo sina u naručje i pošao prema vratima. Čula sam pucanj i vidjela kako padaju. Pokušala sam izaći napolje. Prišla sam sinu, uzela ga u naručje i vidjela da je mrtav. Ponijela sam ga u kuću, položila na pod i zatvorila oči. Lice mu je bilo krvavo. Uzela sam mokru krpu i umila ga. Pokušala sam nekoliko puta izaći vani da vidim šta mi je s mužem. Nisu mi dali rafali. Zovnula sam ga, a on mi se odazvao. Tražila sam nešto kako bi pomogla mužu. Kada sam se vratila, bio je mrtav. Djevojčicama sam rekla da su oba mrtva. Na sinovljevom tijelu vidjela sam na stomaku tri rane i jednu na grudima.”

Ovakva i slična svjedočenja mogla su se čuti od svakog od oko 130 preživjelih svjedoka iz sela Ahmići. Vrlo je potresno i svjedočenje hadžije Hazima Ahmića, koje se također može pronaći u istoj publikaciji. Ovaj prilog je iz privatne kolekcije autorice teksta.

Zločin u Ahmićima je izuzetno težak ratni zločin i jedan od najmonstruoznijih zločina nad bošnjačkim stanovništvom, izvršen planski, organizovano i sistematski.

Zločin u Ahmićima poslužio je i da se podstakne “humano preseljenje stanovništva” radi razmjene i homogenizacije teritorija između Hrvata, Srba i Bošnjaka, u svrhu podjele BiH, dogovorene između Tuđmana i Miloševića, odnosno Karadžića i Bobana.

Primarna svrha zločina bila je da se istrijebe Bošnjaci s tog područja, što potvrđuju ubistva, paljenje njihove imovine i stoke, a dio njih je zatočen u logorima ili deportovan. Konačni cilj tih djela bilo je širenje straha među stanovništvom kako bi pripadnike te konkretne etničke grupe zauvijek odvratilo od povratka u njihove domove.

Napad nije bio tek pojedinačni incident ili incident do kojeg je došlo bez odobrenja i koji je izvršila neposlušna frakcija HVO-a ili Vojne policije. Radilo se o dijelu opće kampanje u dolini rijeke Lašve, čija je namjera bila da se kroz sistematski i rasprostranjeni napad postigne istrebljenje Bošnjaka i promjena demografske strukture, što je bio preduslov za neograničenu dominaciju Hrvata na tom području.

(Autorica je viši naučni saradnik, Univerzitet u Sarajevu – Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava)