Još alarmantnija je situacija u entitetu Rs. Tamo se bošnjačkoj i malobrojnoj hrvatskoj djeci povratnika sistematski uskraćuje pravo da uče svoj jezik i historiju. U školskim udžbenicima veličaju se osuđeni ratni zločinci, relativiziraju zločini Vojske Rs-a i negira genocid u Srebrenici. Takvo iskrivljavanje historije produbljuje etničke podjele...
Piše: Samir Beharić
Odrastati u Bosni i Hercegovini znači od malih nogu suočiti se s etničkom segregacijom u obrazovanju. Kao dijete u svom rodnom gradu Jajcu u Srednjoj Bosni početkom 2000-ih, ujutro bih igrao fudbal sa svojim prijateljima prije nego što bismo zajedno krenuli u osnovnu školu. Kada bismo stigli, razdvajali smo se za školski dan. Josip, Dragan i Ivan – sva trojica hrvatskog porijekla – išli su u druge učionice nego ja i ostali moji bošnjački vršnjaci. Iskustvo pohađanja tzv. „Dvije škole pod jednim krovom“ duboko je obilježilo sve nas: naše poimanje identiteta, pripadnosti i razdvojenosti.
Više od dvije decenije kasnije, škole u Jajcu, kao i u mnogim drugim gradovima u zemlji, i dalje rade po ovom modelu. Katolički Hrvati i muslimanski Bošnjaci uče odvojeno. Prvobitno zamišljen kao privremeno rješenje kada su se porodice nakon rata 1990-ih vraćale u zemlju, sistem je postao trajna struktura. On učvršćuje podjele na etničke grupe i služi de facto kao poligon za buduće generacije birača odgajane u nacionalističkom duhu.
Odvojeni do zvona
Trenutno sistem „Dvije škole pod jednim krovom“ obuhvata više od 50 osnovnih i srednjih škola u više od 20 mjesta, uglavnom u tri od deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine, jedne od dviju entiteta zemlje. Po ovom pravilu, djeca iste dobi u Srednjoj Bosni, Zeničko-dobojskom i Hercegovačko-neretvanskom kantonu uče odvojeno – ili u različito vrijeme, u posebnim učionicama ili čak u odvojenim zgradama unutar istog školskog kompleksa.
U mojoj osnovnoj školi u Jajcu ulazio sam u zgradu na ulaz predviđen za Bošnjake, dok su moji hrvatski vršnjaci koristili ulaz na suprotnoj strani. Dan smo provodili u odvojenim učionicama na različitim spratovima i obično bismo se susretali tek nakon nastave. Do danas obje škole funkcionišu kao odvojene ustanove – sa svojim direktorima, nastavnicima, administracijom, pa čak i vlastitim čistačima. U nekim školama čak su i toaleti odvojeni, što dodatno pojačava fizičku, ali i simboličku razdvojenost.
A neki direktori čak raspoređuju i različita vremena za odmor, kako bi spriječili da se učenici različitih etničkih grupa sretnu na školskom dvorištu.
Institucionalizirana segregacija
Kantonalne obrazovne vlasti, naročito pod vodstvom hrvatskih političara, opravdavaju ovakvu praksu pravom hrvatskih učenika na nastavu na svom jeziku i iz svoje historije. Međutim, razdvajanje se odnosi i na predmete poput sporta, likovne kulture ili matematike, gdje bi zajednička nastava bez problema bila moguća. Kritičari tvrde da model „Dvije škole pod jednim krovom“ podstiče nacionalističke poglede posebno u predmetima poput historije, književnosti i geografije. Osim toga, nastavne programe prilagođava onima u Hrvatskoj, zanemarujući zajedničko multikulturalno naslijeđe Bosne i Hercegovine.
Godine 2007. Greta Kuna, tadašnja ministrica obrazovanja Srednjobosanskog kantona i članica HDZ-a, otvoreno je objasnila motivaciju iza modela: „Projekat ‘Dvije škole pod jednim krovom’ neće biti ukinut, jer se jabuke ne mogu miješati s kruškama. Jabuke s jabukama, kruške s kruškama.“ Time je jasno dala do znanja da se radi manje o akademskim sadržajima, a više o etničkom razdvajanju.
Ova retorika opstaje i danas. Međunarodne organizacije poput OSCE-a i Ujedinjenih nacija više puta su kritikovale ovu praksu kao kršenje domaćih zakona i međunarodnih ljudskih prava. Godine 2021. Vrhovni sud Federacije BiH naložio je ukidanje etničke diskriminacije u školama – no kantoni presudu nikada nisu proveli.
Jajce kaže NE podjelama
U gradovima poput Jajca model „Dvije škole pod jednim krovom“ postoji samo u osnovnom obrazovanju. U srednjim školama Bošnjaci i Hrvati uglavnom uče zajedno, osim u određenim predmetima poput historije, bosanskog, odnosno hrvatskog jezika, geografije i vjeronauke – tzv. „nacionalnoj grupi predmeta“.
Godine 2016., političari pokušali su proširiti segregaciju i na srednje škole. Kada su učenici shvatili da bi time bili odvojeni od svojih prijatelja, organizovali su proteste koji su privukli međunarodnu pažnju. Iako su bili tek tinejdžeri, tačno su razumjeli koliko je nepravedno etnički razdvojeno obrazovanje. Protesti su se pretvorili u pokret na nivou cijele zemlje. Na jednom od protesta ispred Ministarstva obrazovanja u Travniku okupili su se učenici iz različitih gradova pod sloganom „Segregacija je loša investicija“ i zahtijevali inkluzivno, multikulturno obrazovanje. Nakon dvije godine aktivizma, 2018. godine planovi su obustavljeni. Bio je to historijski uspjeh.
Za svoju hrabrost i odlučnost učenici iz Jajca, njihovi nastavnici te aktivisti za ljudska prava koji su ih podržali, dobili su prestižnu nagradu „Max van der Stoel“ koju svake dvije godine dodjeljuju OSCE i Vlada Nizozemske za izuzetan doprinos unapređenju položaja manjina.
Obrazovni sistem na raskršću
Uspjeh u Jajcu ostao je izuzetak. Više od 50 škola i dalje radi po modelu razdvajanja. Etničke podjele koriste se za političke interese, kako bi se širile podjele i učvršćivale nacionalističke ideologije. Najveći problem: „Dvije škole pod jednim krovom“ grade zidove u glavama mladih, a ti zidovi su opasniji od svake fizičke prepreke.
Još alarmantnija je situacija u entitetu Rs. Tamo se bošnjačkoj i malobrojnoj hrvatskoj djeci povratnika sistematski uskraćuje pravo da uče svoj jezik i historiju. U školskim udžbenicima veličaju se osuđeni ratni zločinci, relativiziraju zločini Vojske Rs-a i negira genocid u Srebrenici. Takvo iskrivljavanje historije produbljuje etničke podjele i hrani kulturu nepovjerenja.
Kako bi se očuvala šansa za pomirenje, međunarodni akteri moraju dosljedno propitivati ovakve diskriminatorne prakse i osigurati da sva djeca u Bosni i Hercegovini imaju pristup inkluzivnom i obrazovanju zasnovanom na međusobnom poštovanju. Neki će reći da je prekasno – jer su čitave generacije već odrastale u segregisanom školskom sistemu. Ali ja vjerujem: bolje ikad nego nikad.
(Samir Beharić je nagrađivani aktivista za ljudska prava iz Bosne i Hercegovine i programski menadžer u European Fund for the Balkans. OSCE ga je nagradio priznanjem „Max van der Stoel“ za njegovu ulogu u sprječavanju daljnje etničke segregacije u školama. Trenutno je doktorand na Univerzitetu u Bambergu.)
