Bh. put k EU u proteklim mjesecima liči na učenje djeteta da hoda. Ustane, klima se, padne, udari se, plače, dreči se...
Piše: Sead Numanović
Predsjedavajući Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željko Komšić danas je u Španiji.
Zajedno sa još 50-ak evropskih lidera on će razgovarati o šansama Bosne i Hercegovine da se (do 2030.) priključi Evropskoj uniji.
Samit evropskih lidera koji se održava u formatu Evropske političke zajednice, kreacije predsjednika Francuske Emmanuela Macrona, neformalni je skup na kojem će se razgovarati o velikom proširenju EU i ulasku barem osam novih članica.
Ukrajina, Moldavija, Bosna i Hercegovina, Albanija, Srbija, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Kosovo i Gruzija, ali i Turska, žele ili čekaju /Turska već 40 godina!/ da uđu u prestižni blok bogatih država.
Komšić je, dakle, tu.
Recep Tayyip Erdogan otkazao je svoj dolazak. Formalni razlog je njegovo zdravstveno stanje. Suštinski, to je očekivan potez, obzirom da je u nedjelju sa govornice turskog parlamenta poručio da toj zemlji "EU ne treba" kao i da zvanična Ankara "ne vjeruje" Uniji.
Predsjednik Ukrajine Volodimir Zelenski do zadnjeg momenta nije potvrdio dolazak u Granadu.
Oni koji su tu i koji bi eventualno još mogli doći, prema protokolu, trebali bi objaviti i zajedničku fotografiju koja će biti napravljena u Alhambri.
Komšića će, naravno, zanimati koliko je EU ozbiljna s pričom da želi primiti nove članice. Ako jeste, kada?! BiH, kao i ostalih pet država zapadnog Balkana ima obećanje EU da će postati članica. Ono je dato prije više od dvije decenije u Solunu.
Danas, i BiH, kao i svi ostali, samo je dalje, a ne bliže ulasku u EU.
Niti su države aspiranti spremne za takav čin, niti je EU stvarno voljna da ih primi.
Agresija Rusije na Ukrajinu jeste duboko promijenila sve.
Proširenje EU sada je jedan od najvećih prioriteta ne samo Unije, već i zapadnih država koje nisu niti hoće, a niti mogu, biti u tom bloku - Sjedinjenih Američkih Država u prvom redu.
U Briselu i glavnim gradovima vodećih država EU užurbano se radi.
Francuska i Njemačka iznijele su detaljan prijedlog promjena koje se moraju desiti da bi se proširenje desilo.
U njemu postoji nekoliko vrlo zanimljivih, ali i izuzetno teških koraka koje EU mora napraviti.
Evropska unija, kao i Bosna i Hercegovina, ima kompliciran sistem odlučivanja. Da prevedemo na bosanski: svaka od članica ima pravo vitalnog nacionalnog interesa i veta za svaku (bitnu) odluku. U BiH su to tri, a u EU čak 27 vitalnih nacionalnih interesa i vetoa. Blokade i vitalni nacionalni interes, dakle, u Briselu se potežu "na dnevnoj bazi".
Sada se želi to promijeniti.
Za pitanja vanjske politike, uključujući i proširenje, odlučuvalo bi se određenom većinom.
Postoji već u EU "kvalificirana većina". To je mehanizam koji kaže da se odluka može donijeti odluku ako za nju glasa 55 posto članica koje imaju 65 posto stanovništva EU. A postoji i "šutnja". Država ili države se ne slažu baš sa odlukom, ali neće glasati protiv.
Berlin i Pariz žele da se to pojednostavi. I žele da onemoguće da u daljem procesu širenja EU nemaju situacije kakve imaju sada i u prošlosti. Da susjedna država ucjenjuje onu koja želi ući u EU.
Slovenija je to radila Hrvatskoj.
Grčka je natjerala Makedoniju da promijeni ime. A sada Bugarska ucjenjuje Sjevernu Makedoniju da u ustav moraju ući i Bugari kao nacionalna manjina, iako bugarski ustav uopće ne poznaje termin "nacionalna manjina", bez obzira na 10 posto turske populacije u toj zemlji.
Njemačko-francuski prijedlog ima i još jedan vrlo zanimljiv, pa i indikativan detalj.
U prijedlogu o (pre)uređenju EU navodi se i da se bloku mogu pridružiti i dijelovi država koje su već u EU ili ulaze u nju, a nisu bili "iz objektivnih razloga" obuhvaćeni tokom pristupanja, ako se stanovništvo tog teritorija na referendumu izjasni da to želi.
Prijedlog je to napravljen zbog Ukrajine, ali i Moldavije, pa i Gruzije (naravno i zbog Kipra!).
U sve te tri države postoji teritorij koji nije ili ne bi mogao biti obuhvaćen proširenjem.
Krim i Donbas, Transnistrija, Sjeverni Kipar, Abhazija i Južna Osetija teritorije su nad kojima ni Kijev, ni Kišnjev, ni Tbilisi a ni Nikozija ne kontroliraju te teritorije. Još uvijek. Ako i kada se to desi, napravljen je mehanizam kako se mogu uključiti u EU.
U Granadi su evropski lideri koji imamu svoje ideje, interese i planove.
Francuska je u proteklih par godina napravila "Kopernikanski obrat", od protivnika daljeg širenja EU do jednog od najgorljivijih zastupnika.
Macron i Scholz žele veću i jaču EU.
Većina evropskih lidera dijeli taj stav.
Ali, đavo je u detaljima i oni baš i nisu detalji.
S jedne strane, EU nije spremna za prijem novih članica. Ni tehnički, a ni politički.
S druge strane, postoji zamor od proširenja među kandidatima.
Chris Patten, nekadašnji komesar EU svojevremeno je dobro ocijenio:
"Oni se pretvaraju da se reformiraju kako bi ušli, a mi se pretvaramo da im vjerujem da provode reforme i da ćemo ih primiti".
Nakon decenija čekanja, lažnih i neispunjenih obećanja, nevjerovatnih i nemogućih zahtjeva, bezbroj laži i neprincipijelnosti s obje strane, proces proširenja kakvim ga znamo je besmislen.
Pariz i Berlin, ali i Evropska komisija već su napravili značajne promjene. No, ne i suštinske.
I sada imamo rat u Ukrajini kao motor fundamentalnih promjena. Njihova realizacija je i dalje više nego upitna.
Da bi se EU promijenila i mogla primiti nove članice ne treba se samo promijeniti sistem odlučivanja. To čak izgleda kao jedan od "manje teških" (a pakleno je težak!) zadataka. Mnogo je izazovnije pitanje promjena koje će morati uslijediti.
Barem desetak država koje sada primaju novac od EU, morat će postati oni koji izdvajaju u budžet Unije. Mađarska, na primjer, koja "na sva zvona" galami da se zapadni Balkan mora što prije primiti u EU, ne bi više mogla računati na dotacije iz Brisela. A - čisto da imate 'neki osjećaj' šta je to, da napomenemo da u ovom trenutku traju mukotrpni pregovori Brisela i Budimpešte o uslovima doznačavanja 13 milijardi eura Mađarskoj, kako bi ona deblokirala pomoć Ukrajini.
Proces prijema novih članova EU ovaj blok će koštati najmanje 250 milijardi eura!
U strukturi odlučivanja u Uniji, Ukrajina, kao država sa 44 miliona stanovnika, bit će jedna od vodećih.
Toj državi mora pripasti evropski komesar, imat će najmanje 80 zastupnika u Evropskom parlamentu...
S druge strane, ulaskom Ukrajine, EU rješava veliko pitanje prehrane svog stanovništva.
I tu dolazimo do suštinskog stava proširenja. Korisnost!
Agresija Rusije na Ukrajinu jeste dovela do do tada nezamislivih promjena na Zapadu. Na to čak ni Vladimir Putin nije računao.
Sada su promjene u toku.
Ukrajina je ključna i u razgovorima o proširenju.
Toj državi dat je (ekspresno) kandidatski status. Ona je ispunila većinu od 7 ključnih prioriteta i do kraja ove godine trebala bi dobiti početak pregovora. Uz nju se "šlepa" Moldavija. I ta je država napredovala na svom evropskom putu mukotrpno ispunjavajući svoju "domaću zadaću iz Brisela.
Bosna i Hercegovina kaska za njima. Teško da je i jedan od 14 prioriteta Evropske komisije u cjelosti ispunjen. No, nekakvih iskoraka ima. Bh. put k EU u proteklim mjesecima liči na učenje djeteta da hoda. Ustane, klima se, padne, udari se, plače, dreči se...
BiH se nada da bi se moglo desiti čudo i da u paketu s Ukrajinom, pa i Moldavijom, dobije krajem ove godine ovakav ili onakav početak pregovora o članstvu.
No, prvo, ni za Ukrajinu to nije sasvim sigurno.
Drugo, sam početak pregovora ne mora ništa značiti. Turska pregovara već 24 godine!
Iako su briselske institucije pripravne za početak pregovora s Ukrajinom, o tome se pitaju države članice okupljene u Evropskom vijeću.
A tamo nema konsenzusa.
(Opet onaj vitalni nacionalni interes i veto svake od članica!)
Belgija i Holandija, u prvom redu, upozoravaju da se niko ne može i neće primiti ako se ne provedu reforme koje zahtijevaju temeljni dokumenti EU (čuveni i do zla Boga komplicirani, detaljni, zahtjevni, a izuzetno dobri Kopenhagenški kriteriji). Jednostavno, u EU - upozoravaju i oni - mogu ući funkcionalne države. I ističu da niti jedna od trenutnih aspiranata - a tačno ih je 10 - to nisu!
Aspiranti odgovaraju da po kriterijima protivnika proširenja, EU bi mogla imati do 15-ak članica. A i to je upitno!
Francuska stoga predlaže fazno uključenje u EU.
Ukrajina odgovara - NE! Ili punopravno ili nikako!
Stoga, Željko Komšić, kao i Volodimir Zelenski - ako dođe - iz Španije se može vratiti samo zbunjeniji!
EU će morati unutar sebe raspetljati Gordijev čvor.
Imamo Mađarsku koja tvrdi da želi sve zapadnobalksanske države u EU, ali ne i Ukrajinu i pogotovo ne želi da ostane bez novca EU.
Imamo i Hrvatsku koja je vrlo agilna u tome da BiH do kraja godine dobije početak pregovora o ulasku u EU, ali ni ona se ne želi lišiti svog "vitalnog nacionalnog interesa i veta". I u EU, a - Boga mi - i u BiH!
Imamo nordijske i baltičke države EU koje hoće da Ukrajina odmah postane članica Unije.
No, "komešaju" se oko kohezione politike i načina odlučivanja u EU jer im i to uskraćuje izvor prihoda.
Zapadni Balkan ih baš i ne zanima...
A imamo i aspirante koji - opet - preumorni od reformiranja, više nemaju stomak za to.
U ovom već dugom i zamornom tekstu ne osvrćemo se na predstojeće evropske izbore, polovinom naredne godine i sve opasniji rast fašističkih i nacističkih stranaka u EU.
Da zaključimo: Evropa je u ćorsokaku! Ovakva kakva sada jeste, nema budućnosti.
Dobrano se zna i šta se treba uraditi kako bi se iz tog ćorsokaka valjda izašlo. I niko nije spreman, ne samo u ovom momentu, nego i malo dugoročno, odstupati. EU se uzda u "tradiciju kompromisa". Iako se na dnevnoj bazi poteže taj prokleti "vitalni nacionalni interes i veto", na dnevnoj bazi se prave i neki kompromisi i EU kako tako ide naprijed...
Promjene su neminovne. Ali niko ne može sa sigurnošću reći kakav će im biti rezultat.
Alternative ili nema ili su samo gore od opcije koja je na stolu. Gore za sve!
