Je li vrijeme za osmrtnicu NATO-u?

Posjeta Marka Ruttea Vašingtonu razotkrila duboke podjele unutar Alijanse, dok SAD sve otvorenije dovodi u pitanje svoju ulogu, a Evropa pokušava spriječiti raspad sigurnosnog sistema.

Posjeta generalnog sekretara NATO-a Marka Ruttea Sjedinjenim Američkim Državama od 8. do 12. aprila bila je mnogo više od rutinskog diplomatskog susreta. U političkim i sigurnosnim krugovima opisivana je kao trenutak koji može odrediti budućnost Alijanse, u trenutku kada transatlantski odnosi prolaze kroz jednu od najdubljih kriza u posljednjim decenijama.

Sastanak s američkim predsjednikom Donaldom Trumpom u Bijeloj kući nije doveo do najradikalnijeg scenarija – formalnog američkog povlačenja iz NATO-a – ali je jasno pokazao da takva opcija više nije nezamisliva. Vašington sve otvorenije izražava nezadovoljstvo ulogom evropskih saveznika, posebno u kontekstu vojne kampanje protiv Irana i osiguranja Hormuškog moreuza, ključne tačke globalne trgovine energentima.

Trump je u danima prije sastanka oštro kritikovao evropske države, nazivajući njihovo ponašanje „vrlo glupom greškom“ i tvrdeći da NATO nije učinio gotovo ništa u suočavanju s krizom na Bliskom istoku. Takva retorika nastavila se i nakon susreta, dodatno produbljujući zabrinutost u Briselu.

Uprkos svemu, među evropskim diplomatama osjetilo se određeno olakšanje. Izostanak zajedničke konferencije za medije ili zvaničnog saopćenja spriječio je mogućnost dodatnih javnih kritika koje bi dodatno narušile ionako krhke odnose. Sagovornici upoznati s razgovorima ocijenili su sastanak kao „mješovit rezultat“ – daleko od idealnog, ali i bez dramatične eskalacije.

U fokusu razgovora bila je i budućnost američkog vojnog prisustva u Evropi. Umjesto potpunog povlačenja, koje bi zahtijevalo politički teško ostvarivu podršku u američkom Senatu, realnija opcija postaje preraspodjela snaga. Vašington razmatra mogućnost smanjenja ili premještanja trupa iz država koje smatra nedovoljno angažovanim u podršci operacijama protiv Irana.

Trenutno se oko 70.000 američkih vojnika nalazi raspoređeno širom Evrope, na približno 30 baza. Njihova uloga nije samo odvraćanje potencijalnih prijetnji, već i logistička podrška operacijama na Bliskom istoku. Upravo zbog te strateške važnosti većina evropskih prijestolnica vjeruje da SAD neće potpuno napustiti kontinent, ali očekuje smanjenje prisustva i promjenu prioriteta.

Jedan evropski diplomata ocijenio je da će Sjedinjene Države ostati dio evropske sigurnosne arhitekture, ali s manje direktnog angažmana, naglašavajući da se pravi problem već sada vidi u nedostatku ključnih kapaciteta poput obavještajnih resursa.

U takvim okolnostima, Mark Rutte pokušava redefinirati ulogu NATO-a i ublažiti tenzije. Tokom boravka u SAD-u nastojao je zadržati balans – priznati američke kritike, ali istovremeno očuvati jedinstvo saveza. Nakon sastanka s Trumpom izjavio je da je razgovor bio otvoren i iskren, ali i među „dobrim prijateljima“, uz napomenu da razumije razočaranje Vašingtona prema pojedinim saveznicima.

Ipak, unutar Evrope nisu svi zadovoljni takvim pristupom. Pojedine diplomate izražavaju nelagodu zbog Rutteove spremnosti da relativizira određene stavove, uključujući i pitanja međunarodnog prava i ratnih operacija. Uprkos tome, većina ocjenjuje da je u datim okolnostima izvučeno najviše što se moglo.

U svom obraćanju u Reaganovoj fondaciji 11. aprila, Rutte je jasno poručio da NATO nije savez u opadanju, već organizacija koja prolazi kroz duboku transformaciju. Naglasio je da Evropa mora preuzeti veći i pravedniji dio odgovornosti za vlastitu sigurnost, što predstavlja nepovratan proces.

Primjeri koje je naveo ilustriraju tu promjenu: evropske zračne snage već preuzimaju ključne zadatke u zaštiti istočnog krila Alijanse, reagirajući na incidente povezane s ruskim aktivnostima. Istovremeno, sve veći broj članica povećava vojnu potrošnju, što potvrđuju i najnoviji podaci NATO-a.

Međutim, finansijska ulaganja neće biti dovoljna. Sjedinjene Države očekuju konkretnu političku i vojnu podršku i izvan evropskog kontinenta. Upravo zato NATO sve više usmjerava pažnju na Bliski istok, gdje se od saveznika traži aktivnija uloga.

Većina članica, uključujući Njemačku, Portugal i Ujedinjeno Kraljevstvo, omogućila je korištenje svojih baza američkim snagama tokom operacija protiv Irana. Francuska je također odobrila prisustvo američkih aviona za podršku partnerima u Zaljevu, dok su ključne logističke tačke poput baze Souda Bay na Kritu igrale važnu ulogu u opskrbi i održavanju američkih vojnih kapaciteta.

Uoči narednog samita NATO-a u Ankari u julu, očekuje se intenziviranje razgovora o daljnjem angažmanu saveza na Bliskom istoku. Iako trenutno nema formalnih planova za NATO misiju, sve su glasnije inicijative o formiranju koalicije voljnih država koje bi osiguravale Hormuški moreuz nakon prestanka sukoba.

Paralelno s tim, u evropskim prijestolnicama raste zabrinutost da bi rat u Iranu mogao potisnuti pitanje Ukrajine u drugi plan. Diplomate priznaju da je propuštena prilika za političko povezivanje podrške Ukrajini s američkim zahtjevima na Bliskom istoku.

Postoji i realan strah da bi Sjedinjene Države mogle smanjiti obavještajnu i vojnu podršku Kijevu, posebno u segmentima poput protivzračne odbrane, koji su ključni za odbranu zemlje.

U takvom geopolitičkom okruženju, NATO se suočava s dvostrukim izazovom: očuvanjem američkog angažmana i istovremenim jačanjem evropskih kapaciteta. Balansiranje između ta dva cilja bit će presudno u mjesecima koji dolaze, dok se saveznici pripremaju za ključne odluke koje će definirati budućnost transatlantskog saveza.