Šta se dešava sa pravdom u društvu u kojem je nestala civilizacijska tekovina "odgovornosti za zločin"
Piše: Fuad Đidić
Gdje su nestale civilizacijske tekovine modernog doba o odgovornosti za zločin!?
Šta se deševa sa pravnim poretkom u modernom svijetu!?
Zašto su presude Međunarodnog tribunala za najteže zločine završile sa neuspjehom!?
Internacionalni eksperti Dunja Mijatović i Kenneth Roth u eseju objavljenom u The New York Times od 11. jula 2025. na pitanju sudbine presude za genocid u Srebrenici proniču u ključna pitanja sudbine modernog doba.
Kako spriječiti prepravljanje narativa o zločinima u vremenu nad kojim se nadvija avet "bezakonja" i formiranja novih "velikih država".
Kako autori idu tragom sudbine presuda za genocid u Srebrenici ali i u Ruandi tako, nas sve zornije suočavaju sa novim fenomenom – "ograničenosti" i "neuspjeha" sudskih presuda za genocid koje u društvenoj stvarnosti doživljavaju jednu potpuno paradoksalnu sudbinu.
Umjesto da potaknu društvene procese adekvatnog priznavanja zločina i tome saobraznog eliminiranja mržnje koja je do njih dovela, ove presude rezultiraju skroz suprotnim rezultatima.
Potpuno neočekivani rast "isključivog nacionalizma" rasplamsavanje "poricanja" samo su neke od najvažnijih posljedica pomenutog fenomena pervertiranja internacionalne pravde.
Ovaj fenomen autori elokventno potkrepljuju na primjeru sudbine presude za genocid u Srebrenici.
"Danas je negiranje genocida u Srebrenici sramotna politika Rs-a, većinski srbijanskog dijela Bosne i Hercegovine gdje su se ubistva dogodila. Osuđene ratne zločince neki javno slave. Nedavni nastavni plan i program historije za osnovne škole prikazao je Mladića i Karadžića kao heroje, a izostavio njihove osude. U susjednoj Srbiji, predsjednik Aleksandar Vučić također odbacuje termin "genocid", uprkos osudama međunarodnog tribunala i paralelnoj presudi Međunarodnog suda pravde".
Međutim, ovaj tekst iz "New York Times" u sebi nosi nekoliko prilično zabrinjavajućih tonova u sudbini svijeta u kojem živimo.
Neuspjeh presuda kako, za Srebrenicu tako i, za Ruandu, upozoravaju autori, obeshrabruje smisao u radu na svim narednim krivičnim procesima počev od suđenja za Gazu pa do suđenja za zločine u demokratskoj republici Kongo ili drugdje.
"Majke Srebrenice kao najsnažniji glas istine suočavaju se sa uznemiravanjem i prijetnjama dok, istrajno i strpljivo "čekaju da njihovo društvo - i njihove komšije - priznaju šta je učinjeno njihovim voljenima" a, u isto vrijeme u "Ruandi svaka javna kritika diktatorske vladavine osuđenog Kagamea - može biti put do zatvora".
No, pored ovih doista uznemirujućih činjenica, autori hrabro ukazuju na momenat u kojem bi morala vrhuniti naša istinska zabrinutost za sudbinu društva zasnovanog na vladavini prava.
Čovjekove nade u obnovu djelatne snage sudskih presuda snažno su pogođene nedavnim stajalištima predsjednika Trumpa u vezi sa sudbinom Gaze.
"Trump je pojačao ovo bezakonje nečuvenim nametanjem odmazde tužiocu Međunarodnog krivičnog suda koji je podigao optužnice protiv izraelskih zvaničnika, zajedno s nekoliko sudija. Time ne samo da se pojačava nekažnjivost za masovne zločine, već se i ometaju izgledi za trajni izraelsko-palestinski mir."
Na ovom mjestu autori nam ne kažu ništa eksplicitno ali dovoljno su jasni kada je u pitanju naša nada da bi nekada uz sudsku presudu za Srebrenicu možda moglo doći do zvaničnog i društvenog priznanja genocida i priznanja o počinjenom zločinu.
U takvim okolnostima, zaključujemo, možemo jedino očekivati suprotno - rast nacionalizma i nacionalne isključivosti zasnovane na vjeri u vlastitu nevinost i rasnu čistotu počinilaca genocida ili njihovih branitelja.
No, da je suđenje za genocide uvijek bio složeni mukotrpan proces autori nam ilustruju nekim činjenicama sa suđenja na dva ranija Trubunala, Nirnbeški i Tokijski, koji su se bavili procesuiranjem zločina Drugog svjetskog rata.
Kroz ova dva primjera Mijatović i Roth su nam dali mnogo širu perpsepktivu u sagledavanju "neuspjeha" presuda za genocid u Srebrenici ali i u Ruandi. Između ostalog podsjetili da i pored selektivne pravde, i pored činjenice da nije suđeno svim počiniteljima genocida, ipak je uspostavljen presedan – odgovornosti za zločin.
Međutim, gledano kroz primjer Srebrenice ili Ruande ovaj presedan "odgovornosti" kao civilizacijsko naslijeđe Zapada je – "nestao".
"Dok su se Srbija i Rs godinama izvinjavale, nijedna nije prihvatila presudu Tribunala - i obje zemlje nastavljaju veličati ratne zločince i negirati genocid, čak i 30 godina kasnije."
Gdje je izlaz iz ovog paradokslanog stanja društva; što nude kao svoja rješenja!?
Prijedlog za rješenje Mijatović i Roth vide u tome da, uz težnju za pravdom, vodeće države i internacionalne organizacije moraju "vršiti pritisak na državne i političke lidere da priznaju nedjela svojih vlada" pri čemu ne definišu vrstu i karakter ovog pritiska: da li su u pitanju ekonomske ili političke mjere i sankcije ili pak neke druge, kombinovane vrste pritiska.
Također, autori, dodatno sugerišu i, slijedeće "potrebne političke korake" kao što su: "sistemsko kazivanje istine kroz obrazovanje i komemoracije, javna izvinjenja, reformu školskih programa, uklanjanje spomenika ratnim zločincima i podršku značajnom sjećanju..."
Da li je sve to međutim, dovoljno kako bi se spriječili počinioci da "prepravljaju narativ", da društva priznaju počinjene zločine njihovih sunarodnika i povrate presedan "odgovornosti"!?
Da li se ovim vanjskim "pritiskom" može dobiti čvrsta garancija za istinsko pokajanje i adekvatnu valorizaciju pravde koja bi rezultirala obuzdavanjem genocida i spriječilo njegovo poricanje!?
Naša iskustva govore da je isuviše naivno vjerovati kako će primarno zapadni lideri ili zapadne organizacije izvršiti "snažan pritisak" na Vučića ako već decenijama prešutno tolerišu njegovu "čvrstorukašku" politiku koja tobože stabilizuje region i obuzdava ruski i kineski utjecaj na Balkanu.
Ovaj politički korak kojeg sugerišu Mijatovićke i Roth kako god dobro zvučao, ne može izdržati svestraniju kritiku.
Također bi autorima možda sugerisali da u pogledu boljeg razumijevanja korijena Vučićevog odbijanja da prizna presudu o Srebrenici u obzir uzmu činjenicu kako iza tog odbijanja ne stoji kao primarni razlog "odbrana Srba kao vječnih žrtava" već da stoji mnogo veći ulog.
A to je ulog teritorijalne ekspanzije i neokolonijalizma ili, drugim riječima, razlozi "srpskog sveta" i etabliranja velike Srbije.
Isto kao što iza Trumpovih prijetnji sudijama i tužiocu ICC stoji zapravo, plan transformacije Gaze u "vrli novi mediteranski svijet"
Dunja Mijatović i Keneth Roth ovim su tekstom u The New York Timesu otvorili jedno od najživljih i najtežih pitanja modernog doba – kako vratiti izgubljene civilizacijske tekovine i spriječiti prepravljanje narativa o zločinima u vremenu nad kojim se nadvija avet "bezakonja" i "novog vrlog svijeta".
