Uhapsili 7. Ko štiti ostale?

"Uvjeren sam, bez ikakve sumnje, da u Podrinju, u koju god srpsku kuću bahne SIPA pronaći će učesnika (bar jednog op.a.) u genocidu nad Bošnjacima“.

Piše: Almasa Hadžić

Sedam osumnjičenika za ubistvo, ustvari, strijeljanje više od 800 (svjedoci kažu mnogo više op.a.) zarobljenih srebreničkih Bošnjaka u zvorničkom selu Orahovac, jučer je uhapšeno na području Zvornika.

Svi se sumnjiče da su ili kao direktni izvršioci ili njihovi komandanti, 14.jula 1995.godine, u Orahovcu učestvovali u egzekuciji zarobljenih Srebreničana.

Punih 28 godina i koji mjesec više jučer uhapšeni živjeli su mirno, bez griže savjesti, a i sudske odgovornosti, radili u državnoj službi, bavili se politikom, biznisom, rađali i odgajali vlastitu djecu, rakijali po lokalnim kafanama, nerjetko i sa komšijama Bošnjacima.

Za njihove sunarodnike, za zvaničnu politiku Rs, Zvornika, a posebno za dugogodišnju politiku zaštite od sudskog progona ratnih zločinaca od strane pojedinih tužilaca Tužilaštva BiH, bili su nevini i važili kao moćni, ugledni, zasluži i poštovani "borci za srspku stvar".

Netom nakon njihovog hapšenja, jedan od Podrinjaca koji je preživio torture genocida 1995. godine, na društvenim mrežama objavio je istinu kakvu mnogi Bošnjaci, posebno Podrinjci, iako su znali, od 1995. godine nisu imali hrabrosti da izgovore, a kamo li da napišu:

"Uvjeren sam, bez ikakve sumnje, da u Podrinju, u koju god srpsku kuću bahne SIPA pronaći će učesnika (bar jednog op.a.) u genocidu nad Bošnjacima“.

Bolna, ali, kamena istina!

Strijeljanje zarobljenika u Orahovcu, ako ćemo pravo, nisu mogli izvršiti samo sedam jučer uhapšenih pripadnika VRs.

Kako u Orahovcu, tako i u strijeljanjima u Pilici, Petkovcima, Kozluku, Novoj Kasabi, Kravici... ubistvima na Kameničkom brdu, Križevačkim njivama, Baljkovici i mnogim drugim učestvovalo je na stotine specijalno pripremljenih pripadnika VRS, ubica koji i danas mirno, žive, bave se biznisom, politikom, rakijaju po Podrinju i po Srbiji, bez straha da će im SIPA pokucati na vrata.

Riječ je o još uvijek dobro štićenoj družini učesnika u genocidu koju čine ne samo egzekutori i njihovi naredbodavaci, već i skupljači tijela ubijenih, rukovaoci radnih mašina kojim su ubijene tovarili na kamione, kopači grobnica u koje su zatrpavana tijela ubijenih, čistači krvi koja se potocima slijevala s kamiona putevima kojim su prevozili ubijene i koji punih 28 godina uporno šute o lokacijama grobnica kojim pokušavaju sakriti zločin koji su počinili.

I na kraju, ustvari na početku, tu družinu, činili su i danas čine imena mnogih poznatih funkcionera, ministara, bivših i sadašnjih načelnika MUP-ova općina na čijem području su se masovne egzekucije događale, entitetskih poslanika, predsjednika općinskih vijeća,vojnih i civilnih komandanata...

To su oni koji su u julu 1995. godine, na dnevnoj bazi, sabirali učinak egzekucija po određenim lokacijama, da bi, u kasne noćne sate, svi zajedno, upravo u Zvorniku, u nekad čuvenoj "Šehinoj kafani", nakon strijeljanja u Orahovcu, Petkovcima, Pilici i Kozluku... proslavljali svoje "srpsko junaštvo" , a one koji su se pokazali kao najvještije ubice, mjesec dana kasnije, poslali na godišnji odmor na crnogorsko primorje.

Jedan broj njih se već odavno, zahvaljujući dojavama iz Tužilaštva BiH, skrasio u "sigurnoj kući" ratnih zločinaca - Srbiji, dok jedan broj, već nekoliko dana, prema informacijama iz Zvornika pakuje kofere za bijeg u Srbiju.

Najveći broj ih, ipak, još uvijek živi u Podrinju.

U prvim danima marta 2011. godine, tačnije dan uoči prvog pojavljivanja pred sudijama Haškog tribunala ratnog zločinca Ratka Mladića, Mevludin Orić, jedan od četverice Srebreničana koji su preživjeli strijeljanje u Orahovcu, našao se pred školom u Grbavcima, a potom na mjestu, tačnije "livadi na kojoj je strijeljan".

"...Dovezeni smo negdje oko podne. Bila je strašna vrućina, vladala je neopisiva žeđ, skoro da umreš od žeđi. U neka doba, pred školu je došao Mladić sa svojom pratnjom. Kratko se zadržao, nešto je pričao sa vojnicima koji su nas čuvali i otišao.

Nakon njegovog odlaska počelo je izvođenje zarobljenika u grupama. Ja sam bio u šestoj grupi. Pred izvođenje svima su stavljali poveze na oči, trpali nas u "tamiće" i odvozili na livadu, otprilike, kilometar udaljenu od škole.

Mene metak nije pogodio, ali sam pao. Samnom je bio i Hariz Hasanović, on je izumro na meni. Prišutio sam se i uvečer kad nikoga nije bilo uspio sam pobjeći u šumu, a nekoliko dana kasnije izaći na slobodnu teritoriju", ispričao je tada Mevludin objašnjavajući da to zašto njega metak nije pogodio "to samo Bog zna".

Mevludin Orić u nekoliko navrata bio je svjedok u procesima koji su se protiv optuženih ratnih zločinaca vodili u Tribunalu u Hagu.

Vjerovatno će imati šta reći i na suđenju sedmorici, jučer u Zvorniku uhapšenih pripadnika VRs.

No, gdje su ostali?!

Gdje je Jovo koji je nakon strijeljanja Srebreničana na brani crvenog mulja u Ptkovcima, mecima "ovjeravao" one koji su, slučajno preživjeli njegove i metke drugih egzekutora.

Koji su, po pričanju lokalnih Srba, vraćajući se u komandu "rafalima proslavljali obavljeni posao", odnosno smrt više od 800 "mrskih muslimana" srebreničkih zarobljenika u Petkovcima.

Gdje su?

Na to pitanje mora odgovoriti glavni tužitelj Tužilaštva BiH Milanko Kajganić, čovjek, koji je dobrim dijelom zaslužan da za strijeljanje 800 zarobljenih Srebreničana u Orahovcu, bude uhapšeno samo 7 njihovih egzekutora.

Ko štiti ostale?