Današnja Hrvatska ne djeluje kao dobronamjeran prijatelj, već kao akter koji nastoji ukrotiti učenika koji mu nije baš po mjeri. Hrvatska više podsjeća na Grčku ili Bugarsku, koje su svoju poziciju koristile za ucjenjivanje Sjeverne Makedonije.
Piše: Admir Lisica
Hegemonske pretenzije srpskog i hrvatskog faktora u posljednjih su stotinu godina u velikoj mjeri određivale dinamiku odnosa Srbije i Hrvatske prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Shodno ekspanzionističkim stremljenjima, postepeno se oblikovao stav koji nije percipirao Bosnu i Hercegovinu kao posebnu republiku, a Bošnjake kao ravnopravnu političku naciju.
Jedan od primjera agresivnih pritisaka na Bošnjake jeste i tekst etnologa Milenka S. Filipovića iz 1959. godine, objavljen u njemačkom časopisu Tribus pod provokativnim nazivom Die serbokroatische Mohammedaner (Srpsko-hrvatski muhamedanci). Autor njemačkoj javnosti nastoji prikazati bosanske muslimane kao srpsko-hrvatsku skupinu koja nema vlastiti, jedinstveni i homogeni nacionalni karakter. Za razliku od kontinuiranog perpetuiranja srpskog političkog, akademskog te, u konačnici, i vojnog rukovodstva da tezu o Bosni i Hercegovini kao srpskoj zemlji, a Bošnjacima kao Srbima muhamedanske vjere pretoče u političku zbilju, hrvatska politika je u vlastitom odnosu prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima imala značajnih oscilacija.
Mit o "hrvatskoj odbrani Bihaća"
Hrvatski stav prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima zavisio je od njihovog vlastitog interesa te se kretao linijom od suparništva do savezništva i unazad. S druge strane, bošnjačka politika od ranih 1990-ih godina bila je poprilično koncizna i iskrena prema Hrvatima i Hrvatskoj, posebno u prijelomnim trenucima poput srpske agresije na Hrvatsku, kada su se Bošnjaci svrstali na stranu slabijeg, te rizikovali istu sudbinu, odbivši priklanjanje velikosrpskim interesima. S druge strane, Hrvatska je podržala nezavisnost Bosne i Hercegovine, kao i otvaranje prve Ambasade Republike Bosne i Hercegovine u Zagrebu tokom 1993. godine, da bi nedugo nakon toga učestvovala u sukobu ARBiH i HVO-a.
Prema sjećanjima Bisere Turković, tadašnje ambasadorice Bosne i Hercegovine u Zagrebu, u tom se vremenu nije bilo lahko boriti za interese Bosne i Hercegovine iz Zagreba, koji je, uprkos otvorenju bosanskohercegovačke ambasade, sputavao njen rad. U isto vrijeme, prema podacima hrvatskog istraživača Filipa Škiljana predstavljenim u djelu Sjećanja Bošnjaka na sudjelovanje u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, oko 25.000 Bošnjaka unutar Hrvatske borilo se protiv agresije vojnih i paravojnih srpskih formacija, a čak ih je 1.187 dalo život za slobodu Republike Hrvatske.
Vojnim pobjedama Armije Republike Bosne i Hercegovine u srednjoj Bosni slomljena je paradržava Herceg-Bosna, a što je bio glavni preduslov za kreiranje Vašingtonskog sporazuma i savezništva Bošnjaka i Hrvata unutar Bosne i Hercegovine 1994. godine te Splitskog sporazuma između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Ovo je bio uvod u novu fazu odnosa dviju država, a ključna saradnja bila je u vojnom segmentu, na obostrano zadovoljstvo.
Da se ARBiH nije borila hrabro u Bosanskoj Krajini, pitanje je da li bi paradržava Milana Martića, "Republika Srpska Krajina", u konačnici bila slomljena. Također, odbrana Bihaća i okolnih dijelova nije bila samo u interesu Bosne i Hercegovine već i Hrvatske, te je potrebno razbiti mit o “hrvatskoj odbrani Bihaća”. Pomoć Hrvatske vojske je nesporna, ali je ona motivisana hrvatskom potrebom da osigura vlastitu poziciju.
Šta će biti izgovor kada ne bude Komšića?
Poslijeratne godine donijele su nam toplo-hladne odnose, kako na relaciji Bošnjaka i Hrvata tako i između dviju nezavisnih država. Ključna promjena i potvrda teze s početka teksta o promjenama u hrvatskoj politici ogledaju se u stavu Stjepana Mesića, predsjednika Hrvatske početkom 2000-ih, kada hrvatski separatista Ante Jelavić nastoji reinkarnirati Herceg-Bosnu, kroz uspostavljanje “Hrvatske samouprave”. Mesić i tadašnji Zagreb nisu podržali Jelavićeve paradržavne poduhvate, što je bio pozitivan pomak u odnosu zvanične hrvatske politike prema unutarnjim bosanskohercegovačkim pitanjima.
Nakon Mesića, hrvatski predsjednik Ivo Josipović nastavio je sa sličnom politikom, ali to nije previše utjecalo na HDZ BiH, koji je svoje destruktivno ponašanje pravdao perpetuiranjem teze o majoriziranosti bosanskohercegovačkih Hrvata, što je, ako pogledamo debalans u zastupljenosti Bošnjaka, neutemeljena konstatacija.
Dolaskom na predsjedničko mjesto lijevo usmjerenog Zorana Milanovića, u kombinaciji s desnim HDZ-om Hrvatske, čini se da su odnosi Bosne i Hercegovine i Bošnjaka i Hrvata na historijskom minimumu. Ukoliko uzmemo u obzir hrvatsko nezadovoljstvo “političkim fenomenom Željko Komšić”, hrvatska politika nema uporišta za veće zamjerke prema Bošnjacima, protiv kojih aktivno radi u sprezi sa separatističkim Dodikovim Srbima.
Komšića neće biti naredne godine, te se postavlja legitimno pitanje: šta će onda biti kamen spoticanja u normaliziranju odnosa između dvaju naroda i dviju država? Da li je to istrajavanje na pogubnoj ideji treće izborne jedinice, koja nas vraća na Ženevske postavke iz ljeta 1993. godine, a što bi bio uvod u disoluciju Bosne i Hercegovine?
Dobri odnosi se ne grade jednostrano
Odnosi Bošnjaka i Hrvata trebaju biti bolji, a dokazano je u bliskoj prošlosti da je to moguće te da je bilo ostvarivo u znatno složenijim uslovima nego je to slučaj danas. Glavni preduslov jeste odustajanje zvaničnog Zagreba od podrške Dodikovim Srbima, koji aktivno rade na slabljenju države Bosne i Hercegovine. Izjavama, poput “parfem i sapun” ili o propitivanju toga “koliko se Bošnjaci trebaju pitati, iako ih je preko 50%”, a koje je plasirao Zoran Milanović u maniru svoje prethodnice Kolinde Grabar-Kitarović, ne stičemo utisak da Zagreb želi dobre odnose dviju država i dvaju naroda, uprkos određenim krugovima unutar aktuelne bošnjačke vlasti koji su nas uvjeravali u dobre namjere vladajućih elita u Hrvatskoj.
Današnja Hrvatska ne djeluje kao dobronamjeran prijatelj, već kao akter koji nastoji ukrotiti učenika koji mu nije baš po mjeri. Hrvatska više podsjeća na Grčku ili Bugarsku, koje su svoju poziciju koristile za ucjenjivanje Sjeverne Makedonije. Bošnjaci u isto vrijeme nastoje biti kohezivni faktor, što potvrđuje djelovanje Bošnjaka Hrvatske od ratnih godina do danas, kada su dio vladajuće elite u aktuelnom sazivu Sabora.
Dobri odnosi se ne mogu graditi jednostrano te Hrvatska mora kreirati politički ambijent u kojem je moguće postići dogovor, jer je jasno kako HDZ BiH, zagledan u Zagreb, slijedi ono što mu se delegira. Shodno tome, Zagreb ima ključ u svojim rukama kada je riječ o otopljavanju odnosa sa Sarajevom.
Osim odustajanja od podrške separatistima, Zagreb ima poluge koje mogu doprinijeti promjeni političke agende unutar aktuelne hrvatske politike u Bosni i Hercegovini. Ipak, ostaje nedoumica: da li to odgovara vanjskopolitičkom interesu Zagreba ili su njihovi stavovi podudarniji s onima koji dolaze iz Beograda. Odgovornost je na političkom Zagrebu.
