Turska vanjska politika nakon 2022. godine ušla je u novu fazu, posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu i odluke Finske i Švedske da apliciraju za članstvo u NATO-u. Dok je Vašington tu odluku pozdravio kao jačanje saveza, predsjednik Recep Tayyip Erdoğan iskoristio je proces ratifikacije kako bi izvršio pritisak na Sjedinjene Države i evropske partnere, tražeći ustupke u vezi s prodajom oružja, pristupnim pregovorima s Evropskom unijom i odnosom Štokholma prema kurdskim militantnim grupama. Švedska je konačno dobila zeleno svjetlo tek početkom 2024. godine, nakon usvajanja novih antiterorističkih zakona i dogovora o isporuci moderniziranih F-16 aviona Turskoj.
Ovaj proces pokazao je suštinu turskog pozicioniranja: zemlja članica NATO-a i kandidatkinja za Evropsku uniju, ali istovremeno akter Bliskog istoka, Kavkaza, Balkana i šireg globalnog juga. Erdoğanova Vlada svoj pristup naziva „nezavisnom i nacionalnom vanjskom politikom“, a cilj je da Turska, uz oslanjanje na geopolitički položaj i vojnu moć, dobije ulogu srednje sile s globalnim dometom, stoji u analizi Centra za međunarodne i strateške studije (CSIS) iz Vašingtona.
Neoosmanizam, „turski svijet“ i geopolitičko širenje
Za razliku od ranijeg kemalističkog naslijeđa koje je Tursku gledalo prvenstveno u evropskom okviru, AK stranka razvila je identitetsku politiku zasnovanu na osmanskom naslijeđu. Bivši ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoğlu definisao je Tursku kao „centralnu državu“, povezanu s postosmanskim prostorom Balkana, Bliskog istoka i Sjeverne Afrike. Posljednjih godina na to se nadogradilo i jačanje saradnje s Azerbejdžanom i državama Centralne Azije.
Ovakav pristup pratio je i snažan razvoj turske vojne industrije. Ankara danas ima raspoređene vojne kontingente u Kataru, Libiji i Somaliji, a desetine država potpisale su bilateralne sigurnosne sporazume s Turskom. Poseban utjecaj Turska ostvaruje u Africi, na Balkanu i u Centralnoj Aziji kroz razvojnu pomoć, trgovinu, obrazovanje i kulturu.
Odnosi s Rusijom i Kinom: balansiranje i pritisak na Zapad
Turska je u protekloj deceniji postepeno unaprijedila odnose s Moskvom i Pekingom. S Rusijom je razvijena pragmatična saradnja koja je omogućila turski angažman u Siriji, Libiji, na južnom Kavkazu i u Crnom moru. Kina je sve važniji ekonomski partner, posebno kroz inicijativu Pojas i put, u kojoj Turska predstavlja ključni čvor.
Iako ostaje u NATO-u i kandidatskom statusu prema Evropskoj uniji, Ankara otvoreno razmatra mogućnost saradnje sa formatima poput Šangajske organizacije za saradnju i BRICS-a. Moskva i Peking nisu skloni primiti Tursku kao punopravnu članicu, ali Ankara koristi mogućnost daljeg približavanja kao polugu za pregovore sa Zapadom.
Sirija, PKK i regionalna rivalstva
Najveća tačka napetosti između Turske i Sjedinjenih Država ostaje sirijski rat. Ankara je podržala pobunu protiv Bashara al-Assada, uključujući islamističke grupe, a glavni cilj bio je potiskivanje kurdskih jedinica poveznih s PKK-om u Iraku i Siriji. Washington se, zbog borbe protiv ISIS-a i genocida nad Jezidima, oslonio na Sirijske demokratske snage, čija je okosnica YPG. To je izazvalo duboko nepovjerenje između Ankare i SAD-a.
