Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Još davno je Winston Churchill, britkim okom promatrajući vrtlog vremena, primijetio da historija tetura stazom prošlosti sa žmirkajućom lampom u ruci, nastojeći oživjeti izblijedjele prizore i ponovo raspaliti davno ugašene strasti. Ono što je jednoj epohi izgledalo pravedno, drugoj već djeluje pogrešno. Novi kontekst iznova preokreće sliku, otkrivajući vrijednosti koje su dotad tinjale u sjeni. Ova metafora nije samo poetska elegija – ona je duboka lekcija o fluidnosti pravnih normi u međunarodnim odnosima, gdje se ratovi i osvajanja preobražavaju iz časnih pothvata u presuđene zločine.
Prije dvadesetog stoljeća rat je bio moralna dužnost, časni put za osvajanje tuđih zemalja i bogatstava. Sila je bila pravo, osvajanja norma. Sjedinjene Države su 1846. započele rat protiv Meksika pod izgovorom neplaćenih dugova, prisilivši ustupak pola miliona kvadratnih milja teritorije za 15 miliona dolara i oproštaj dugova. Velike sile su rutinski primjenjivale tzv. "gunboat diplomacy".
Međutim, sve se dramatično promijenilo 1928. godine, kada je Kellogg-Briandov pakt agresivne ratove proglasio nezakonitim, a zatim 1945. Poveljom Ujedinjenih naroda, koja je zabranu prijetnje ili upotrebe sile postavila u srce globalnog poretka. Svijetom se sirio liberalni internacionalizam. Sjedinjene Države bile su među najvatrenijim zagovornicima ove revolucije. Kada je Japan 1931. okupirao Mandžuriju, američki državni sekretar Henry Stimson odbio je priznati takva osvajanja. Osvajanja više nisu pravno valjana, čak ni ako su potvrđena prisilno potpisanim ugovorima. Diplomatija sile protjerana je iz dvorane pravde.
Rezultati su bili revolucionarni. Međudržavni ratovi postali su rijetkost, godišnje osvojene teritorije pale na manje od šest posto u odnosu na prethodno stoljeće. Broj suverenih država utrostručio se od 1945. Države su se sa povjerenjem upuštale u globalnu trgovinu, sigurne da jači neće mačem oteti njihove stečevine. Svijet je procvjetao. Dokaz da jedna pravna norma može preoblikovati globalnu dinamiku.
A onda je došao Donald Trump, čija vanjska politika duboko odstupa od liberalno-internacionalističkog konsenzusa koji je dominirao američkom vanjskom politikom od 1945. Korijen tog odstupanja leži u jacksonijanskoj tradiciji, koju Walter Russell Mead opisuje kao jednu od četiri ključne struje američke vanjske politike. Dok hamiltonova(po Alexanderu Hamiltonu) teži otvorenom svjetskom tržištu, jeffersonova (Thomasa Jeffersona) očuvanju demokratskog sistema, wilsonova (inspirirana Woodrowom Wilsonom) moralnom preoblikovanju svijeta, jacksonova(po Andrewu Jacksonu) – populistička, individualistička, vezana za čast i hrabrost – štiti "narodnu zajednicu" i njeno blagostanje. Jacksonijanci ne mare za globalnu dominaciju.Oni žele samo dovoljno snage da zaštite svoje interese i čast.
Ovdje leži temeljna razlika između tradicija koje nastoje usavršiti i zaštititi vrline države (jeffersonova i jacksonijanova) i onih koje žele preoblikovati svijet po njenom liku (hamiltonova i wilsonova). U konačnici, to se svodi na percepciju Amerike kao "obećane zemlje" ili "krstaške države". Iako sa jeffersonovom strujom dijeli strastvenu ljubav prema slobodi – vidljivu u zajedničkom poštovanju Povelje o pravima i Ustava – jacksonova vizija se bitno razlikuje. Naime, dok Jeffersonijanci slave Prvi amandman i slobodu govora, Jacksonijanci u Drugom amandmanu i pravu na oružje vide svoj bedem slobode.
Srž te jacksonove tradicije leži u „zajednici političkog osjećanja“ oblikovanoj populizmom, individualizmom, čašću i hrabrošću. Vlada, po jacksonovom uvjerenju, mora učiniti sve da zaštiti političko, ekonomsko i moralno blagostanje narodne zajednice, dopuštajući sva sredstva koja ne gaze esencijalne slobode i moralne granice. Zato jacksonov poziv na oružje nije motiviran moralnim idealizmom wilsonijanaca niti trgovinskim ambicijama hamiltonijanaca, već instinktom da se prije svega odbrane članovi zajednice.
Iz tog stava proizlaze ključne implikacije za vanjsku politiku. Jacksonijanci postavljaju visok prag za upotrebu sile: protivili su se intervenciji u Bosni jer tadasnja agresija nije ugrožavala direktne američke interese, ali su podržavali udar na Saddama Husseina zbog prijetnje svjetskim zalihama nafte i ekonomskom blagostanju običnih Amerikanaca. Ovo opravdava strogu indolentnost Trumpove administracije kada je riječ o postdejtonskoj Bosni, nagovještavajući da se ništa značajno neće mijenjati sve dok traje njen mandat.
Za Jacksonijance, čast nije samo unutrašnji osjećaj – to je poštovanje koje Amerika uživa u svijetu. Kada se mobiliziraju, zahtijevaju potpunu pobjedu i bezuvjetnu predaju neprijatelja. Neuspjeh tog principa okretao je narod protiv predsjednika: Truman je platio cijenu ograničenog rata u Koreji, Johnson u Vijetnamu, Carter u iranskoj krizi taoca, Bush stariji u Iraku, a moderne demokrate nedovršenim ratovima u Afganistanu i neispunjavanjem Obaminog obećanja u Siriji.
Donald Trump je utjelovio tu tradiciju. Stoga, prijetnje zauzimanjem Grenlanda i Panamskog kanala, sugestije o preuzimanju Gaze nakon protjerivanja dva miliona Palestinaca, prijetnje Iranu, zahtjevi da Ukrajina ustupi teritorij Rusiji za prekid vatre treba shvatiti krajnje ozbiljno. Na prvi pogled, klasična Trumpova hiperbola: bombastična retorika dizajnirana da šokira i zabavi. Ali duboko ispod površine, ovi potezi nisu samo eksces ličnosti. Oni su dosljedno utjelovljenje jacksonijanske tradicije američke vanjske politike – one struje koja ne teži moralnom preoblikovanju svijeta niti globalnoj trgovinskoj hegemoniji. Oni brane svoje – ekonomsko blagostanje, nacionalnu čast i resurse – instinktivno i bez oklijevanja.
