Nacionalna sigurnost oduvijek je bila „sveto slovo“ američkog pravnog i političkog sistema. Izdaja je zločin eksplicitno naveden u Ustavu. Nakon 11. septembra 2001. – događaja koji je, uz pad Berlinskog zida, promijenio tok savremene historije – taj pojam je dobio još značajniji, gotovo neograničeni domet.
Sredinom septembra 2002, Bushova administracija objavila je strategiju nacionalne sigurnosti, izazvavši kritike zbog zagovaranja preventivnih udara. Ova doktrina okarakterisana je kao arogantna i agresivna – nova imperijalna vizija neokonzervativnih jastrebova Dicka Cheneyja i Paula Wolfowitza, fokusirana na unilateralizam i hegemoniju. Bush nacionalnu sigurnost nije definirao samo kao štit, nego kao mač. Danas, ona definira mogućnosti djelovanja, pouzdanost aktera i nužne aranžmane. Praktično sve.
Zato potpuno ne iznenađuje Trumpovo pozivanje na nacionalnu sigurnost. Inače, Trump ima novu Strategiju nacionalne sigurnosti. Objavljena je u novembru prošle godine.
Na prvi pogled, dokument znatno odstupa od eksplicitnog fokusa na konkurenciju velikih sila koji su dijelile dvije prethodne strategije – prva Trumpova i Bidenova. Obje su optuživale Kinu i Rusiju da žele oblikovati svjetski poredak suprotan američkim vrijednostima i interesima: Kinu su označavale kao dugoročni „pacing challenge“ u borbi za globalni utjecaj, a Rusiju kao „akutnu prijetnju“.
Nova strategija, niti jednom ne spominje konkurenciju velikih sila i usvaja primjetno pomirljiviji ton. Izazov prema Rusiji definiran je kao „upravljanje evropskim odnosima“, a prema Kini kao „rebalans ekonomskih odnosa“. Umjesto toga, dokument priznaje „ utjecaj većih, bogatijih i jačih nacija“ kao vječnu istinu međunarodnih odnosa te indirektno ističe da SAD treba da odbace „nesretni koncept globalne dominacije“ u korist „globalnih i regionalnih ravnoteža moći“.
Implikacija je jasna: manje direktne strateške konkurencije, više otvorenosti prema sferama utjecaja. To možda objašnjava zašto se strategija – osim neobičnog naglaska na „civilizacijsko samopouzdanje Evrope“ – uglavnom usmjerava na Zapadnu hemisferu, trgovinu, imigraciju i druge prioritetno domaće teme.
Već sam naveo da ovaj pristup predstavlja značajno odstupanje od vanjske politike proteklih decenija. De facto priznaje da je era američke unipolarne dominacije postala dio historije.
Monroeova doktrina eksplicitno je pomenuta u Nacionalnoj strategiji sigurnosti, i to sa ciljem obnove američke dominacije na Zapadnoj hemisferi kroz blokiranje utjecaja nehemisfernih rivala poput Kine i Rusije, zaštitu strateških resursa, granica i ključnih područja. Sve to je predstavljeno kao pragmatičan povratak nacionalnim prioritetima.
Ključni elementi sažeti su u devizi „regrutovati i proširiti“. Regrutovanje podrazumijeva mobilizaciju postojećih saveznika za zajedničku kontrolu migracija, trgovine drogom i regionalne stabilnosti, uz pojačano vojno prisustvo, primjenu smrtonosne sile protiv kartela i prilagođavanje globalnih snaga specifičnim hemisfernim prijetnjama. Proširenje, pak, podrazumijeva širenje partnerstava kroz komercijalnu diplomatiju, i jačanje lanaca snabdijevanja radi veće ekonomske otpornosti.
Strategija naglašava saradnju sa privatnim sektorom, identifikaciju resursa za zajednički razvoj i istiskivanje stranog utjecaja finansijskim pritiskom.
Već na prvi pogled, Nacionalna strategija sigurnosti otkriva razliku između „mladog“ Trumpa iz prvog mandata, koji je bio zaokupljen unutrašnjim republikanskim borbama, i „zrelog“ Trumpa u drugom mandatu, koji je odlučio da ne troši vrijeme na globalistička i multilateralna nadmetanja. Umjesto toga – America First.
Kritičari u ovom pristupu vide neo-imperijalizam, jer on opravdava intervencije poput hapšenja bivšeg venecuelanskog predsjednika Madura i narušavanja suvereniteta latinoameričkih država.
Zagovornici, sa druge strane, hvale „America First“ kao jačanje regionalne sigurnosti i nacionalne ekonomije i boljitka.
Trumpova Strategija nacionalne sigurnosti, dakle, ne opisuje svijet povezan zajedničkim pravilima i institucijama. Ona opisuje svijet nadmetanja oko ključnih sistema. Nacionalna sigurnost definira se kroz kontrolu resursa, infrastrukture i uskih grla. Zato strategija u prvi plan stavlja lance snabdijevanja, koridore, tehnologiju, energiju, podatke i svemir. Cilj nije samo odbrana – cilj je sposobnost strukturiranja pristupa i strateško slabljenje rivala ograničavanjem njihovog pristupa tim sistemima.
Nakon slučaja Maduro, najviše pažnje privlači pitanje Grenlanda. Istini za volju, Grenland nije izričito naveden u novembarskoj strategiji, ali se taj interes može iščitati iz novog geopolitičkog pristupa koji dokument jasno ocrtava, ali i iz izjava ključnih figura iz Trumpove administracije i njega lično. Još 2019. Trump je javno izrazio želju da otkupi Grenland, što je tada uglavnom odbačeno kao bizarni spektakl. Šest godine kasnije, predsjednik i njegove ambicije za „nekretnine“ vratili su se u fokus.
Treba napomenuti da Sjedinjene Države već imaju vojno prisustvo na Grenlandu na osnovu Ugovora o odbrani potpisanog sa Danskom još 1951. Tokom Hladnog rata tamo je bilo i do 6000 američkih vojnika. Danas je broj znatno manji. Danska se ne protivi tom prisustvu, ali to očito više ne zadovoljava Trumpa.
Nacionalna sigurnost se, kako sam naveo, uveliko koristi kao opravdanje za brojne američke vanjskopolitičke poteze. Razlika je, međutim, uočljiva: dok slučaj Madura pokazuje kako se nacionalna sigurnost može naknadno invocirati za opravdanje prisile, Grenland otkriva kako se isti argument može koristiti za unaprijed pripremanje terena.
Zašto je Grenland uopće bitan? Mnogima, posebno u Evropi, Grenland djeluje geografski udaljen i politički izoliran. Neutralno nebitan. Upravo taj primjer, međutim, razotkriva uporno evropsko pogrešno čitanje savremene geopolitike moći. Evropa još uvijek ne uviđa duboku promjenu paradigme – pomak od klasičnog teritorijalnog modela (poput Mackinderovog „Heartlanda“ ili Mahanove pomorske dominacije) ka „sistemskoj geopolitici“. Ovu paradigmu neki nazivaju „geopolitikom infrastrukture“ ili „geo-ekonomskom dominacijom“. Ona naglašava da u 21. stoljeću moć više nije primarno u kontroli granica i teritorija, već u oblikovanju i upravljanju globalnim sistemima koji održavaju ekonomije, društva,vojske. Jednom riječju, nude status sile i moći.
U suštini, države i akteri koji kontrolišu „uska grla“ – lance snabdijevanja, digitalne mreže, kritične resurse i infrastrukturu – mogu diktirati pravila igre čak i bez direktne teritorijalne okupacije. To čini geopolitiku fluidnijom, ali i opasnijom za one koji su zavisni od tih sistema.
Ključni aspekt ove promjene je izjednačavanje kontrole infrastrukture sa tradicionalnom teritorijalnom kontrolom: dok se u prošlosti moć mjerila kvadratnim kilometrima, danas se mjeri pristupom kritičnim resursima, energentima, lancima snabdijevanja i podacima. Bogatstvom i utjecajem. Strateška dominacija se ogleda u sposobnosti da se dizajniraju i kontrolišu kanali kroz koje funkcionišu moderne ekonomije – te da se odlučuje ko dobija pristup kada pritisak postane prevelik.
Primjer za to je Kina: kao najveći svjetski proizvođač i kroz inicijativu „Pojas i put“, Peking gradi infrastrukturu u više od stotinu zemalja, stvarajući zavisnosti koje omogućavaju utjecaj na političke odluke tih zemalja. Pristup resursima i infrastrukturnim projektima tako postaje oružje u kriznim situacijama. Slično je Rusija donedavno koristila energetske lance – prije svega gasovode – za pritisak na Evropu.
Rat u Ukrajini promijenio je tu dinamiku. I to je sada jasno vidljiv strateški geopolitički dobitak za Sjedinjene Države putem rata u Ukrajini.
U sistemskoj geopolitici, dakle, daleko je važniji kvalitet od kvantiteta.
Grenland je najveće ostrvo na svijetu. Populacije je vise nego simbolična, oko 56.000 ljudi. U sistemskoj geopolitici Grenland nije periferija, već centar. De jure, on je autonomni teritorij unutar Kraljevine Danske: vlada Grenlanda upravlja većinom unutrašnjih poslova – obrazovanjem, zdravstvom i razvojem prirodnih resursa – dok Danska, više od tri stoljeća, zadržava konačnu riječ u vanjskoj politici, odbrani i sigurnosti.
Od kraja Hladnog rata Arktik je uglavnom bio područje međunarodne saradnje. Međutim, klimatske promjene, konkurencija za resurse i rastuća militarizacija – posebno ruska – podigle su geopolitičke napetosti u regiji tokom posljednje decenije. Ruska invazija na Ukrajinu 2022. definitivno je prekinula saradnju sa ostalih sedam arktičkih država i potakla Finsku i Švedsku da se pridruže NATO-u 2023. odnosno 2024. godine. Danas su sve arktičke države osim Rusije članice Alijanse. Taj pomak dodatno je povećao strateški značaj Arktika.
Grenland zauzima ključnu poziciju duž dvije potencijalne arktičke plovne rute: Sjeverozapadnog prolaza, uz sjevernu obalu Sjeverne Amerike, i Transpolarnog pomorskog puta, kroz središte Arktičkog okeana. Kako se arktički led topi, te rute bi mogle skratiti vrijeme plovidbe i zaobići tradicionalna uska grla poput Suezskog i Panamskog kanala. Trenutno su komercijalno neodržive i vjerovatno će to ostati još godinama zbog opasnih vremenskih uvjeta i plutajućeg leda, ali dugoročno će postati praktičnije i isplativije. Pod američkim nadzorom Grenland bi mogao postati ključni faktor u efikasnom upravljanju Arktičkim okeanom, uključujući i upravljanje krizama.
Njegovi kritični minerali direktno utiču na globalne proizvodne kapacitete i energetsku tranziciju. Rijetki zemni elementi ključni su za savremene tehnologije, a Kina trenutno kontroliše oko 70 posto svjetske ponude, stvarajući strateške zavisnosti. Procjenjuje se da Grenland posjeduje potencijalno drugu najveću rezervu na svijetu nakon Kine. Od 2023. na ostrvu su radila samo dva rudnika, a
Grenlanđani su oprezni prema daljem razvoju – više su zainteresovani za zaštitu okoliša. Ipak, milijarderi poput Petera Thiela i Elona Muska lobiraju za inicijative za eksploataciju tih minerala, a pojavljuju se i ideje o uspostavljanju „libertarijanskog grada slobode“ na ostrvu.
Amerikanci su još 2007. objavili da uz obalu Grenlanda postoje značajne rezerve nafte i plina. Međutim, vlada Grenlanda je 2021. prestala izdavati nove licence za istraživanje, navodeći ekonomske i ekološke razloge. Komercijalna eksploatacija leda i slatke vode također je moguća – oko 20 posto svjetskih zaliha slatke vode nalazi se u grenlandskoj ledenoj ploči. Slatka voda će, prema nekim procjenama, u budućnosti biti važnija od nafte.
Dakle, Grenland nije samo nalazište resursa. Njegov arktički položaj smješta ga u središte nastajućih koridora mobilnosti, nadzora i povezanosti. On je tačka na kojoj se evropski globalistički ideali sudaraju sa sistemskom geopolitikom koju Evropa ne kontroliše. Sve to čini Grenland izuzetno atraktivnim u Trumpovoj jacksonijanskoj vanjskopolitičkoj viziji.
Kako realizirati cilj? Vrlo je malo vjerovatno da bi Sjedinjene Države vojnički napale teritorij saveznika u NATO-u. Prijetnja NATO savezniku je, nadamo se, samo pregovaračka taktika. Najavljena posjeta Marca Rubija Danskoj može se tumačiti kao pokušaj Trumpove administracije da cilj ostvari bez upotrebe sile – možda traženjem značajnih ovlasti nad resursima ili čak mirne tranzicije upravljanja. Iako se administracija ne libi primijeniti silu, unilateralna vojna invazija na Grenland ne čini se pametnom opcijom. Ako bi do nje ipak došlo, takav potez mogao bi potaknuti dovoljan broj republikanskih kongresmena da se pridruže demokratama i podrže impičment. Neki republikanski kongresmeni su već izjavili da bi eventualna vojna akcija na Grenlandu bila najveća glupost.
Vrijeme će pokazati da su koristi od djelovanja protiv međunarodnog prava i pouzdanih saveznika bile simbolične za najveću silu svijeta. Trump, populistički, dokazuje domaćoj publici da neće stati ni pred čim kako bi ostvario America First.
Realno, svijet se treba pripremiti za veću nepredvidivost.
Trump se zaista ne šali!
