Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Kad su počele gotovo bjesomučne blokade združenih bošnjačkih stranaka – koje se vole zvati i probosanskim – Dragan je Čović, prethodno ih pohvalivši što uredno medijski najave blokadu te je onda i realiziraju, kazao kako mu, ipak, nitko ne može ogaditi Bosnu i Hercegovinu. Čime je zapravo demantirao starog – i gotovo zaboravljenog asa bh. politike Harisa Silajdžića koji je, kad je ono Zlatko Lagumdžija iznenada otkrio da je Ljiljan Zlatni (pošteni…) Hrvat, kazao kako će Bošnjaci ogaditi Hrvatima Bosnu budu li im birali predstavnike.
Što je (ono) Alija potpisao?!
Ipak, treba (pošteno) priznati kako se tzv. probosanci uistinu trude ispuniti ovo Silajdžićevo proročanstvo – evo već (najmanje) dva desetljeća, tako da je postalo stvar (demokratske) rutine to što u sarajevskoj Titinoj 16, u troglavom državnom vrhu nema Hrvata, nego već četiri mandata sjedi bošnjački gazija. Tako da koliko se god Čović otimao, jednoga bi mu dana mogao pasti mrak na oči… usprkos njegovim osvjedočenim diplomatskim vještinama. Uostalom, nakon ove njegove pomalo i prkosne izjave, iz Komšićeve se fronte oglasio relativno novi član te bošnjačke desničarske stranke. „Vratiti Ustav Republike BiH kao odgovor na džikanske posrbljene četalje i uzp ustaše“, zagalamio je preko bošnjačkog dnevnika iz, dakle, Tornja, sarajevski sveučilišni profesor Senadin Lavić.
A, o ozračju koje vlada u multi-kulti bastionu gdje se tako lijepo sljubljuju Istok i Zapad, ponajbolje svjedoči to što se na ovaj šovinistički izljev zapravo nitko nije naročito obazirao. Nitko se štoviše nije zapitao ni kako (li) je Lavićevim studentima, doduše rijetkim, koji nisu Bošnjaci, kada im on počne objašnjavati, kao što ima običaj kod onoga nesretnog Kulenovića na Krugu 99, kako u XXI. stoljeću ne postoji nacionalni legitimitet u BiH. Ipak, na njegovo je vađenje iz naftalina Ustava R BiH reagirao jedan sarajevski portal čiji pak urednik – a sumnja se kako je o Hrvatu riječ! – povremeno najavljuje kako će uteći iz Sarajeva jer ne može više durati (slične) laviće, pa, ipak, nekako opet ostane. Kako bilo, Ljiljanova su Republikanca s ovoga portala podsjetili kako je u Službenom listu R BiH od 14. ožujka 1993. objavljen prečišćeni tekst Ustava R BiH, koga je potpisao predsjednik Predsjedništva BiH Alija Izetbegović. U članku 1. stoji: „Republika Bosna i Hercegovina je suverena i neovisna država ravnopravnih građana, naroda Bosne i Hercegovine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“
Duboko u nama…
Uz to, također, i: „U Republici Bosni i Hercegovini zajamčena je ravnopravnost naroda Bosne i Hercegovine i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.“ Pretpostavljam da se Ljiljanov Lavić ujeo za jezik nakon ovoga povratka u davnu ’93., jer nije ozbiljno shvatio starostavno upozorenje: Pazi što si želiš!
Međutim, s iste adrese, s, dakle, sarajevskog Fakulteta političkih nauka oglasio se prof. Asim Mujkić s, također, jednog sarajevskog portala, naslovivši svoj uradak BiH iz tri dijela, ili metastaza nacionalizma. Istina, „uvodeći nas u temu“, Mujkić (pošteno) priznaje kako nam činjenično stanje kazuje da je u BiH etno-teritorijalna homogenizacija već dovršena te argumentirajući tu bjelodanost, priziva Popis stanovništva iz 2013. koji je potvrdio kako Srbi imaju apsolutnu većinu u Republici Srpskoj, Bošnjaci u „bošnjačkim kantonima“ u FBiH (navodnici su Mujkićevi, mada ne znam čemu…), dok Hrvati imaju apsolutnu većinu u „hrvatskim kantonima“ (i ovdje na navodnicima inzistira Lavićev kolega…), ali dodaje i kako ostaju još dva „mješovita kantona“. Kao, pokazat će dalji tekst, neka Mujkićeva nada kako sve još nije propalo.
„S idejom etnofederalizma nacionalistička destrukcija ove zemlje ulazi u svoju metastazu. Već tri desetljeća traje ta ideološka matrica nacionalne emancipacije koja se stalno sapliće o zavnobihovsko određenje i jednu veliku životnu istinu koju svaki građanin ove zemlje zna duboko u sebi. A ta istina glasi: nema emancipacije jednog bez emancipacije onoga drugog, odnosno trećeg, dakle, bez zajedništva“, poentira na kraju ove svoje bajke Mujkić. Zašto bajke?!
Bošnjačko-bosanski faktor?
Pa, zato što je ta „Mujkićeva istina“ možda – tek! – neka stara istina, a prava istina ona je iz 2013., koju evocira i ovaj sarajevski profesor, ali je pokušava maknuti u stranu ugazivši (duboko) u psihologiju te otkrivajući (nam) što eto svatko od nas nosi duboko u sebi… Primjerice, njegov kolega s faksa, rečeni prof. Senadin, na čijem je višegodišnjem ustrajnom radu na otkrivanju „džikanski posrbljenih četalja i uzp ustaša“ utemeljena i ona čuvena (bošnjačka) doskočica o dva vagona u koja mogu stati svi Hrvati. I, što onda hoće?!
Zanimljivo je, međutim, kako Mujkić argumentira svoju tezu da ozakonjenje stvarnog stanja ne može biti – ozakonjeno. Biva, stvarno je stanje proizvedeno ilegalnom uporabom sile, etničkim čišćenjem i genocidom, sistematskim ustavno-pravnim nasiljem koje se do današnjeg dana održava cijelom razgranatom mrežom diskriminacijskih praksi i širenjem međuetničke netrpeljivosti, o čemu, veli Mujkić, svjedoče presude Europskog suda za ljudska prava. Jasno, iz perspektive „bošnjačko-bosanskog“ faktora koga ovaj profesor baštini, kada se govori o nasilju, uglavnom se misli na ono srpsko i hrvatsko – ratno. No, kada govorimo o istini koju svi nosimo duboko u sebi, jednu od tih istina iz sebe je evo izbacio Josip Pejaković, obilježavajući 6. travnja, kada se u glavnom gradu – sve skromnije i skromnije – obilježava Dan oslobođenja.
