Trampova korupcijska diplomatija

Piše: Federico Fubini


Najšokantniji element Trampovog plana u 28 tačaka za mir u Ukrajini nije njegovo otvoreno i ekstremno pristrasno favoriziranje Rusije – uključujući priznanje ruskog suvereniteta nad okupiranom (pa čak i neokupiranom) ukrajinskom teritorijom te naređenje za radikalno smanjenje ukrajinske vojske. Još više zabrinjava to što su plan sastavila trojica operativaca – dvojica Amerikanaca i jedan Rus – čije iskustvo leži u biznisu, a ne u diplomatiji, a glavna preporuka im je bliskost sa liderima svojih zemalja, lično i finansijski.

Sa američke strane glavni autor plana bio je specijalni izaslanik Steve Witkoff – milijarder, developer nekretnina, kripto-mogul i dugogodišnji Trampov favorit, koji se nametnuo kao predsjednikov ključni savjetnik za osjetljiva globalna pitanja. Trampov zet Jared Kushner navodno je takođe bio uključen u izradu plana, iako u manjoj mjeri. Mada nema nikakvu formalnu državnu funkciju, Trump ga redovno angažuje u pitanjima rata i mira.

Rusku stranu predstavljao je Kirill Dmitriev, koji takođe nema nikakvo službeno ovlaštenje u oblasti vanjske politike niti diplomatsku karijeru, ali je blizak Vladimiru Putinu. Šef ruskog državnog investicionog fonda, Dmitriev nije tipični „Putinov čovjek“ – karijeru je počeo kao 14-godišnji učenik na razmjeni u SAD-u, u vremenu nade koju je simbolizirao Mihail Gorbačov. Kasnije je studirao na Stanfordu i Harvardu, te radio u McKinseyju i Goldman Sachsu. Ipak, njegova najvažnija „kvalifikacija” nije na CV-ju: oženjen je TV voditeljicom Natalijom Popovom, bliskom prijateljicom i poslovnom partnericom Putinove kćerke Katerine Tihonove.

Witkoff, Kushner i Dmitriev su ono što antropologinja Janine R. Wedel naziva „tranzaktorima”: akterima koji djeluju na obje strane javno-privatne linije, sarađujući s partnerima s druge strane kako bi gurali lične agende koje prevazilaze interese njihovih država. Njihov nedostatak formalnih kvalifikacija nije greška, već prednost – omogućava im da lako mijenjaju uloge i djeluju brzo i nekonvencionalno.

Da se radi o korupcijskoj diplomatiji vidljivo je iz procurjelih transkripata telefonskih razgovora u kojima Witkoff savjetuje ruskog zvaničnika kako Putin treba da predstavi dogovor Trampu. U drugom pozivu, Dmitriev savjetuje istog zvaničnika da iznese „maksimalne“ zahtjeve – pristup koji je jasno vidljiv u planu od 28 tačaka koji su kasnije zajedno izradili u Majamiju.

Za SAD ovo je više od napuštanja tradicije – to je njeno odbacivanje. Amerika ima izuzetno iskusnu i dobro organizovanu diplomatsku i obavještajnu službu. No pod Trumpom postalo je normalno da se državna pitanja povjeravaju članovima porodice i prijateljima bez ikakve odgovornosti i transparentnosti. Rezultati takvog pristupa su vidljivi: nikada ranije američki pregovarači nisu pristali na tako drske zahtjeve s tolikim posljedicama kao sada Kushner i Witkoff.

Iako su i prethodni američki predsjednici koristili neformalne kanale, problemi takvog pristupa bili su itekako vidljivi. Neki od ekonomista kojima je administracija Billa Clintona povjerila politiku prema Rusiji kasnije su uhvaćeni u sukobu interesa jer su investirali u ruske vrijednosnice dok su savjetovali vladu Borisa Jeljcina. (Harvard je zbog toga platio veliku nagodbu američkom Ministarstvu pravde.) U aktuelnom slučaju Trumpov sekretar države Marco Rubio morao je intervenirati kako bi umirio ukrajinske i evropske zvaničnike ogorčene nacrtom „mirovnog” plana Dmitrieva i Witkoffa.

Trump, međutim, nema namjeru da preispita ovu praksu. Tokom cijele političke karijere, a posebno nakon povratka u Bijelu kuću u januaru, otvoreno prezire etiku, odgovornost i institucionalnu proceduru, posmatrajući svoju funkciju kao alat za uvećanje ličnog bogatstva. Iako su detalji njegovih poslovnih aranžmana nejasni, lično bogaćenje očito je nit koja se provlači kroz njegovu vanjsku politiku – što autokratski lideri širom svijeta nesumnjivo primjećuju.

Tako je Pakistan u aprilu potpisao kontroverzni investicioni sporazum sa World Liberty Financial, kripto-firmom u većinskom vlasništvu Trumpove porodice, čiji je direktor Witkoffov sin, Zach. U to vrijeme Trump je uveo svoje „recipročne tarife“, pod kojima je Pakistan dobio povoljniji tretman od mnogih, uključujući Indiju. U julu, administracija je objavila da je postigla trgovinski sporazum s Pakistanom.

U Omanu, Kataru, Saudijskoj Arabiji i Vijetnamu, Trump Organization sklopila je višemilijardne poslove sa državnim fondovima i privatnim investitorima. Kushnerov investicioni fond iz Majamija primio je milijarde dolara iz katarskog i saudijskog državnog fonda, te od istaknutog člana vladarske porodice Al-Nahyan iz Abu Dabija. (Kushner je potom igrao važnu ulogu u pregovorima o prekidu vatre u Gazi.)

Nakon dogovora o Ukrajini, teško je znati kakve će poslove Trump i njegovi saradnici ugovarati, ali sporazum Dmitriev–Witkoff – prema kojem će SAD predvoditi „napore u obnovi i investicijama u Ukrajini“ – sugeriše da će biti unosni. Američke firme povezane s Trumpom možda već uspostavljaju poslovne veze u Rusiji.

Iako je Trumpova težnja za ličnom dobiti očigledna, nije jedini razlog zašto preferira neformalne aktere i nekonvencionalne pristupe. Osobina personalističkih režima je izbjegavanje iskusnih zvaničnika i institucija u korist „autsajdera“ čija je lojalnost isključivo vođi. Što ovo duže traje, američka demokratska infrastruktura biće slabija, a njena vanjska politika sve nepredvidljivija.