Neopterećen činjenicom da je do sada izvalio više gluposti nego što je bilo atentata na Vučića, ali duboko opterećen vlastitom biografijom i razmjenom moći za privilegije, emotivno potpuno disfunkcionalan, pokušava dovršiti ovaj san o stvaranju furdistana.
Piše: Zoran Mikulić
Nedavno je počela i nova školska godina. Kakav stresan momenat za sve kadrove čije diplome nisu prave domaće, nego samo kupovne. Pa šta? Za svoje pare... Nije sramota kupiti, sramota je ukrasti. Ipak je vrijedilo proći kroz Travnik, umjesto mučiti se s kupovinom novih bojica, šestara i flomastera. Ili... ono, flomasteri i blok broj 5, idu tek za doktorat???
Vrag bi ga više znao...
Parapolitičar, ministar koji lupa svašta o hapšenju, o svojim zaslugama, o baklavi, a da se, pri tome, ni ne zacrveni, čak štoviše, EKG mu je k'o Toblerone, kako ne bi naprasno nestao iz javnosti k'o servisi za ručavanje za 6 osoba devedesetih, odjednom je naumio čak i da mijenja zakon. Čovjek ima problema s mijenjanjem po padežima, ali zakon...hoće. Ako bude trebalo i u jedanaestom kantonu.
Neopterećen činjenicom da je do sada izvalio više gluposti nego što je bilo atentata na Vučića, ali duboko opterećen vlastitom biografijom i razmjenom moći za privilegije, emotivno potpuno disfunkcionalan, pokušava dovršiti ovaj san o stvaranju furdistana.
Ili, možda, ovaj lik jednostavno, samo nema sreće pri razmišljanju ili je ipak tijelo bez pameti? The show must go on.
Sve češće razmišljam o tome da i ja prestanem da razmišljam.
Pred nama je godina koju još uvijek nisu stigli pojesti skakavci. Ako moramo birati između skakavaca i trenutne vlasti...ispada da je svejedno. Biće pojedena. Države je sve manje i sve više klizi udesno, a lideri su sve jači i jači. Liderčine! Znači, nije do skakavaca. Nije ni do bojica. Do nas je.
U nekim zemljama, kratko bi se smijali ovim paradiplomcima, a onda bi za još kraće vrijeme, uveli red. Ali... mi nismo neka zemlja...
Mi smo rekorderi u propuštanju posljednjih vlakova. Prvaci u pokretanju dijaloga i nepreuzimanju odgovornosti. U izdavanju saopćenja nema nam premca. Iz svake pore našeg bića kipti europski put.
Najjači smo u dnevnim zaboravima svega. Sutra je uvijek novi dan, o onom juče ćemo za godišnjicu, uz ostale godišnjice. Živjeli toplotni valovi, crveni i narančasti meteoalarmi, meteoropate, iznenađeni komunalci, analitičari, gubitaši izvoznici struje iz prepunih kancelarija, profesionalni polagači vijenaca, neprofitabilni proizvođači cigareta, neštovatelji radnika koji se ''zalažu'' za radnička prava, a da nikada nisu ni kročili u tvornicu ili, nedaj bože, rudnik! Živjeli oni što se svakog dana nekome nešto nagovore! Profesionalni nagovorači svega.
Živio samodestruktivni antifašizam nagrižen od autoimunih napasti poput revizije povijesti i mehanizma zamjene teza! Živjele jednokratne pomoći umirovljenicima!
Fadil i Skaka su odavno, verbalnim ''lapsusima'', najavili borbu protiv antifašizma. Ostalo dolazi godinama, samo po sebi. Učmala ravnodušnost prema izvrtanju činjenica uz odobrenje i tapšanje po ramenu od strane vjerskih velikodostojnika.
Da li mi ovdje propadamo kao protektorat međunarodne politike ili kao produkt slobodnog tumačenja te politike?
Ide se u koaliranje s nacionalistima, šutke se preuzima uloga trećeg među nacionalistima. Ili ste u neprirodnoj koaliciji Ili ćete nam i dalje ispirati mozak s teorijom kako su se ovi promijenili pa više nisu ni nacionalisti, samo su legitimni predstavnici koji opstaju na nacionalretorici?
Polazni motiv njihovog organiziranja je grupisanje temeljeno na pripadnosti istom narodu. Dakle, njihova se politika temelji na nacionalizmu, a nacionalizam je najniži oblik društvene svijesti.
Nacionalistički projekti, oličeni u strankama predvodnicama, na krilima uskogrudnih, religiozno naprasno osviještenih i indoktriniranih kolektiva, godinama uspješno odolijevaju napadima zdravog razuma.
Poput bivšeg režima, koji 45 godina nije smio provjeriti svoj legitimitet na izborima, oni se uljuljkavaju u sigurnost podrške nacionalno razularenih masa. Svakako je, u Dejtonu, dogovoreno da živimo kao braća, umjesto da živimo k'o ljudi.
U tom kontekstu političko djelovanje Milorada Dodika, nije riješeno pukim odlaskom s jedne od funkcija, jer njega podržava hobotnica koja decenijama održava nefunkcionalan sistem. Samo ponekad promijeni ime.
Usput, oni se osjećaju pozvanim da o sebi govore sve najbolje, jer vide da to drugima baš i ne polazi za rukom. I uvijek će govoriti samo istinu, makar zbog toga morali i da lažu. Uspjeli su ovo. Rade ovo, uradit će ono. Ništa nije teško kada čovjek laže.
Plamen je ovdje lako održavati. Većina ljudi ne traži istinu. Oni samo žele biti sigurni da ono u šta su ih već ubijedili nije pogrešno. A mi, tradicionalno, od dva zla biramo ono veće.
Laži vladajuće bulumente nemaju za cilj da ljudi u njih povjeruju. Cilj je da se lažima pripremi takav ambijent u kojem nitko više ne vjeruje ni u šta. A građani koje obuzme takva amosfera, više nisu u stanju donositi racionalne odluke. Takav građanin ne može normalno prosuđivati. Tek tada, takvim građanima možete upravljati kako želite.
Odgovornost, dobrim dijelom snose i sami građani. Veliki dio njih više voli laž nego istinu. To je najjednostavniji način da se nikako ni ne sučeljavaš s istinom.
Ti isti će vječito postavljati pitanje:"Hoće li ikad biti bolje?''
Pa gledajte... Bolje je već bilo.
