Srbija se već sada nalazi u fazi verbalnog građanskog rata, kako su ovo stanje označili pojedini opozicioni lideri. Nikada polarizacija u društvu nije bila ovako izražena, duboka i oštra. A narod se oslobodio straha na čemu je i Vučić zasnivao svoju vlast.
Piše: Damir Rastoder
Gruzija, Srbija i Slovačka su zemlje sa najmasovnijim protestima danas u Evropi.
Naravno da su razlozi masovnog bunta građana različiti, ali im je zajednička istrajnost, mladost, kreativnost i energija protestanata.
Posebno su zanimljivi oni u Srbiji.
Zato što ih niko nije očekivao.
Čak i sada dok ih pratimo iz Sarajeva i Podgorice izgledaju kao da se dešavaju na nekoj drugoj planeti.
Iskreno rečeno, do jučer se činilo da je Vučićeva Srbija "izgubljen slučaj", zapušteno i podijeljeno društvo i država sa trajno razorenim institucijama.
Mnogo sklonija diktaturi nego demokratiji.
Neuporedivo bliža Rusiji nego Evropi.
Država kojom slovom i brojem vlada jedan jedini čovjek.
A onda su se desili studenti.
Za koje su svi smatrali da ih ništa živo ne zanima osim mladalačkih strasti i interesovanja karakterističnih za nove generacije.
Do pojave studenata i njihovih protesta činilo se bar nama u Sarajevu, da je vlast Aleksandra Vučića čvrsta i neupitna i da će vladati Srbijom onoliko dugo koliko on bude želio.
Opozicija praktično nije postojala, a međunarodna zajednica mu je bila potpuno naklonjena.
Ove prve je razorio dugogodišnjom kampanjom, a druge je prigrlio uz sebe na najefikasniji mogući način-davao je svakom ono što od njega traže.
Nijemce je "kupio" litijumom, Francuze Rafalima, Amerikance Kosovom i prodajom oružja Ukrajini, Ruse - neuvođenjem sankcija, Kineze putevima i prugama koje grade po Srbiji, Arape-Beogradom na vodi...
Diplomate nižeg ranga poput brojnih evropskih, ambasadora Hilla, Escobara, Grenella i mnoge druge, znane i neznane, kako tvrde u Beogradu, debelo je nagrađivao za svoje misije i lukrativne usluge.
Šlag na torti bio je i dolazak Donalda Trumpa na čelo SAD.
Uz druge desničare koji su pobjeđivali širom Evrope, a koji su Vučićevi prirodni saveznici zaista je utisak o njegovoj nepobjedivosti bio opravdan.
Tako se bar činilo kad stvari posmatrate iz pristojne udaljenosti.
A onda se desila novosadska tragedija u kojoj je živote izgubilo 15 ljudi. Srušila se nadstrešnica na željezničkoj stanici koja je rekonstruirana i zvanično otvorena samo pet-šest mjeseci prije pada. Za to je plaćeno čak 65 miliona eura, iako srbijanski stručnjaci tvrde da je realna vrijednost radova 15 miliona.
Po starom običaju i ustaljenoj praksi, Vučić stupa na scenu.
Uslijedila su objašnjenja koja ovoga puta "nisu pila vodu".
Vučić je svakim nastupom očito sebi skakao u usta.
Ne kune me majka što se kockam, nego što se vadim, je stara narodna izreka koja najbolje oslikava Vučićevo ponašanje u tim trenutcima.
Svako novo obraćanje bilo je zapravo pucanje u vlastitu nogu. Umjesto da smiruje situaciju i spušta tenzije vladar Srbije se inatio i svađao sa svakim ko bi mu postavio i najlogičnije pitanje vezano za nesreću. I ne samo on, već i svi njegovi čauši su se utrkivali ko će više ocrniti opoziciju, novinare, studente i druge kritičare.
Tu Vučić pravi početničku grešku, karakterističnu za političare-amatere.
Previdio je da, ovoga puta, protivnik nije neki Đilas i drugi opozicionari, već neki nepoznati mladi ljudi i studenti.
Što je još važnije, a to je vrlo vjerovatno i ključni razlog za uspjeh ovih protesta, strah od Vučića postao je manji od straha ljudi za vlastite živote.
Svako je sebe i svoje bližnje mogao zamisliti pod nekom nadstrešnicom.
Kao kula od karata se u jednom danu srušio mit o Vučićevim graditeljskim poduhvatima.
U svim tim zgradama, putevima, mostovima..., ljudi su prije vidjeli opasnost nego konkretnu korist za svoj život. Šira javnost postala je svjesna da je u svim tim projektima ugradnja bila važnija od izgradnje.
I zato ono što je davalo rezultate u gušenju ranijih protesta, sada jednostavno nije radilo i funkcioniralo.
Vučić je koristio istu municiju i sredstva, ali je meta sada bila fluidna, pokretna i vrlo često nevidljiva.
Daleko bi bolji efekat postigao da ništa nije radio, a još manje govorio.
Cijelo vrijeme je zapravo gasio vatru benzinom.
Rezultat toga su desetine hiljada ljudi na ulicama gradova širom Srbije.
Kao nikada u novijoj političkoj historiji Srbije, kako tvrde beogradski nezavisni analitičari.
A na društvenim mrežama se mogu vidjeti i izvještaji o protestima u manjim mjestima, srpskim selima, pa čak i u sjevernom dijelu Kosovske Mitrovice.
Što je više primjenjivao silu (automobilima na studente) više je ljudi izlazilo na ulice.
Što je više prijetio, podrška studentima u javnosti je rasla.
Što je više nudio (jeftine stanove) to je više bio ismijan i omalovažen. A za svakog diktatora to je najteži udarac.
Što je više računao na faktor vremena i da će se protesti, sami po sebi "izduvati", iznenađujuće se širio broj gradova u kojima se građani okupljaju.
Jednom riječju, Vučić je, po prvi puta, u potpunoj političkoj defanzivi. Satjeran u ćošak, u velikoj mjeri demistificiran i delegitimiziran. Povlači iznuđene i uglavnom pogrešne poteze. Bez strategije i bilo kakve političke logike.
Samo osoba koja je posvađana sa zdravim razumom može smisliti ispruženi srednji prst kao simbol i odgovor na studentske proteste.
Ako ispuni zahtjeve studenata, pokazat će slabost, čega se diktatori najviše i plaše, a to znači da će se mnogi naći iza rešetaka, otkrit će se vjerovatno mnoge stvari iz neobjavljene dokumentacije vezane za korupciju prilikom rekonstrukcije željezničke stanice, a možda bi se pojavili i zaštićeni svjedoci u postupcima koji će se voditi.
Dakle, mnogo opasnosti za vrh Vučićevog režima.
Sve zajedno, to bi značilo da se "džemper počeo parati" i to bi bio ubrzani početak kraja.
Ukoliko pak Vučić nastavi sa dosadašnjom politikom nepopuštanja rizikuje stotine hiljada ljudi na ulicama Beograda i drugih gradova.
Nijedna vlast, ma koliko bila represivna i rigidna, to ne bi mogla izdržati.
Za Vučića, dakle, nema više povoljne i dobitne opcije. Samo loše i gore.
Ako je sačuvao zrno racionalnosti može ući u period kakve-takve mirne tranzicije koja bi rezultirala izborima po normalnim uslovima, kako bi zadržao šanse da ostane u političkom životu, ovoga puta kao opozicija.
Druga opcija je pojačavanje represije i suzbijanje protesta golom silom. Prva kap krvi koja bi se prolila označila bi početak općenarodnog bunta i definitivni kraj Vučićeve političke karijere.
Time bi riskirao potencijalni građanski sukob sa nesagledivim posljedicama.
Srbija se već sada nalazi u fazi verbalnog građanskog rata, kako su ovo stanje označili pojedini opozicioni lideri. Nikada polarizacija u društvu nije bila ovako izražena, duboka i oštra.
A narod se oslobodio straha na čemu je i Vučić zasnivao svoju vlast.
Posljedično, korupcija, bahatost i primitivizam aktuelnog režima u Srbiji su došli na naplatu, baš kao i ona novosadska nadstrešnica, koja je bila samo direktan povod za narodni ustanak.
Nije isključeno da Vučić pribjegne i otvaranju novih frontova u okruženju u pokušaju da skrene pažnju sa studentskih protesta.
Pokušao je sa Hrvatima koje je optužio da su umiješali svoje prste u studentske proteste, no ta se teza jednostavno nije "primila".
Preostaju mu još sjeverni dio Kosova i Bosna i Hercegovina, kao poželjne neuralgične destinacije i mete.
I Dodik i Vučić čekali su i dočekali da Trump pobjedi na američkim izborima.
Računaju da je dovoljno da se ne miješa u balkanske prilike.
Neko će reći da bi to bila suluda Vučićeva avantura.
A šta je normalno Vučić uradio u posljednje vrijeme!?
Ništa!
Uostalom, davljenik se za slamku hvata.
