Šta se zapravo krije iza Greg Abbottovog „rata protiv šerijata“?

Kada je 19. novembra guverner Teksasa Greg Abbott pozvao na službenu istragu takozvanih „šerijatskih sudova“, ona nije bila zasnovana na dokazima, pritužbama ili bilo kakvoj pravnoj nepravilnosti.

Bila je to politička predstava. U Teksasu ne postoje šerijatski sudovi – samo dobrovoljni muslimanski posrednički paneli koji djeluju po istom okviru koji koriste jevrejski beth din sudovi i kršćanske arbitražne službe, piše Al Jazeera.

Ipak, u pismu poslanom okružnim tužiocima i šerifima, zahtijevajući istragu, Abbott je napisao da „Ustavna vjerska zaštita ne daje ovlaštenje vjerskim sudovima da zaobilaze državne i savezne zakone jednostavnim oblačenjem odora i iznošenjem stavova koji nisu u skladu sa zapadnom civilizacijom“, implicirajući da muslimani tajno grade alternativni pravni sistem.

Ovo nije provođenje zakona. Ovo je političko pozorište osmišljeno da izazove strah.

Dan ranije, 18. novembra, Abbott je izdao izvršnu naredbu kojom se Vijeće za američko-islamske odnose (CAIR) – najveća muslimanska organizacija za građanska prava u zemlji – označava kao „strana teroristička organizacija“ (FTO).

U nalogu se nije navodilo da postoje zločini, nasilje, zavjera, niti tužilački dosije. To je bila jednostavno generalizirana tvrdnja da američka grupa za građanska prava predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti.

Advokati su odmah primijetili da Abbott nema ovlaštenje da imenuje strane trgovinske organizacije (FTO); to ima samo savezna vlada SAD-a. Ali opet, poenta nije bila u pravnoj tačnosti.

Ova neefikasna naredba se više odnosila na političke poruke nego na bilo šta drugo. Cilj joj je bio prikazati američke muslimane i njihove institucije kao sumnjive, a njihov građanski angažman kao sigurnosni rizik.

Abbottovi postupci su najnoviji proizvod dugotrajne američke mašinerije panike koja pretvara običan muslimanski život u narativ prijetnje. Ova mašina panike djeluje decenijama i više puta je koristila šerijat kao oružje za političku korist.

Naprimjer, krajem 2000-ih, koordinirana nacionalna kampanja – koju su predvodili aktivisti poput Davida Yerushalmija i organizacije poput ACT for America – podstakla je zakonodavce širom zemlje da uvedu zakone protiv „šerijata“. Početkom 2010-ih, više od 40 država razmatralo je zakone kojima se sudovima zabranjuje primjena „stranog prava“, eufemizma koji se univerzalno shvata kao islamsko pravo.

Najekstremniji primjer dogodio se u američkoj saveznoj državi Oklahomi, gdje su birači odobrili ustavni amandman kojim se eksplicitno zabranjuje šerijat i primjena međunarodnog prava. Kada je zakon osporen na sudu, savezni sudija ga je blokirao.

Ovaj i drugi pravni izazovi razotkrili su ono što su ove mjere bile: politički trikovi, a ne odgovori na stvarne pravne probleme. Pa ipak, šira kampanja uspjela je normalizovati ideju da je sama muslimanska vjerska praksa prijetnja nacionalnoj sigurnosti, otvarajući put kasnijim eskalacijama, uključujući i Abbottove akcije u Teksasu danas.

Mjesecima prije poziva za istragu „šerijatskih sudova“, ponovo u Teksasu, projekat nekretnina pod vodstvom muslimana bio je meta istrage Ministarstva pravde (DOJ) i na internetu je označen kao „šerijatska kolonija“. Lokalnim stanovnicima je rečeno da će u susjedstvu vladati islamski zakon, da će nemuslimani biti isključeni i da je razvoj dio puzećeg islamskog preuzimanja. Nijedna od glasina nije bila istinita: projekat je bio otvoren za sve i imao je za cilj samo rješavanje stambene krize u regiji.

Ministarstvo pravde (DOJ) je u junu završilo istragu nakon što nije pronašlo nikakvu nezakonitost, ali je u septembru guverner Abbott potpisao zakon kojim se zabranjuju „šerijatski spojevi“ u Teksasu.

Ova dinamika se proširila daleko izvan Teksasa. U saveznoj državi Tenesi protivnici džamije u Marfresborou tvrdili su da islam nije religija i da muslimani stoga ne zaslužuju zaštitu Prvog amandmana. Argument je prkosio stoljećima ustavne doktrine, ali to nije bilo važno; poenta je bila prikazati muslimanski vjerski život kao pravno nelegitiman.

U Dirbornu, Mičigen, gradu s jednom od najstarijih arapskih i muslimanskih zajednica u zemlji, viralne prevare su više puta tvrdile da je grad „preuzet šerijatskim zakonom“. Izmišljeni videozapisi, manipulirani naslovi i slike iz drugih zemalja kruže kako bi se stvorila iluzija islamske uprave na američkom tlu. Provjere činjenica su opovrgnule ove narative, ali glasine su i dalje kružile.

Muslimanske javne ličnosti su također bile meta napada. Tokom svoje kampanje, novoizabrani gradonačelnik Njujorka Zohran Mamdani suočio se s rasističkim memovima i teorijama zavjere u kojima se tvrdilo da planira uvesti „šerijatsku vladavinu“ ako bude izabran. Nijedan od Mamdanijevih političkih prijedloga nema nikakav religijski sadržaj. Njegova agenda se fokusira na javni prijevoz, stanovanje i odgovornost policije. Ali za one koji su uložili u paniku oko šerijata, musliman na javnoj funkciji se uvijek smatra trojanskim konjem.

I nisu samo republikanci ti koji su rasplamsali ovaj plamen. Velike novine, liberalni političari, pa čak i institucije za građanske slobode, više puta su usvojili osnovni okvir da je islamski zakon inherentno stran, inherentno politički ili inherentno u suprotnosti s američkim vrijednostima. Prihvatanjem pretpostavke da je šerijat prijetnja, oni efektivno potvrđuju narativnu arhitekturu islamofobije čak i kada tvrde da joj se protive.

Ovi incidenti otkrivaju dosljedan obrazac: panika koja okružuje šerijat nije vezana za zakon, sigurnost ili ustavni princip. Radi se o održavanju granica u zemlji koja se bori s demografskim promjenama. Radi se o tome ko se smatra Amerikancem, a ko ostaje trajno sumnjiv. Panika se stalno ponovo pojavljuje ne zato što odražava valjane zabrinutosti, već zato što je korisna – instrument za mobilizaciju birača, kontrolu građanske pripadnosti i opravdavanje državnog nadzora.

Ono što ovo čini još ironičnijim jeste to što šerijat, kako ga islamski učenjaci shvataju kroz vijekove, ima malo sličnosti sa karikaturama koje oživljavaju američku politiku. Na arapskom, šerijat znači „put do vode“, metafora za moralnu i duhovnu ishranu.

To je širok etički okvir koji se bavi pravdom, blagostanjem i odgovornošću. Njegovi temeljni ciljevi – maqāṣid al-shariʿa – vrte se oko zaštite života, intelekta, vjere, imovine i ljudskog dostojanstva. Tradicija sadrži sofisticirane doktrine pravičnosti (istiḥsān), javnog interesa (maṣlaḥa) i običaja (ʿurf), koje funkcioniraju slično kao pravični i kontekstualni alati modernih sistema običajnog prava.

Daleko od toga da je strani zakonik, šerijat dijeli duboke strukturne rezonance sa zapadnim pravnim tradicijama. Kao što je profesor John Makdisi pokazao u značajnom članku u časopisu North Carolina Law Review, nekoliko temeljnih karakteristika engleskog običajnog prava imaju upečatljive paralele s islamskim pravnim institucijama, vjerovatno prenesenim preko normanske Sicilije. Ova historija nije važna zato što ruši razlike između pravnih sistema, već zato što otkriva apsurdnost ideje da je islamsko pravo inherentno nekompatibilno sa zapadnim upravljanjem.

Sjedinjene Američke Države su nekada razumjele to naslijeđe. Kada je 1935. godine otkrivena zgrada Vrhovnog suda, na njoj je bio mramorni friz koji je prikazivao najveće zakonodavce čovječanstva, uključujući proroka Muhameda, prikazanog kako drži Kur’an kao simbol pravde i moralnog autoriteta. Danas bi priznavanje te jednostavne historijske činjenice samo po sebi izazvalo ogorčenje.

Obnovljena panika oko šerijata ne odnosi se na ulazak islama u američke sudove; radi se o ulasku islama u američki građanski život. Radi se o muslimanskom političkom učešću, razvoju muslimanske zajednice, muslimanskim institucijama i muslimanskoj zastupljenosti – sve preoblikovana kao egzistencijalne prijetnje. Dok zemlja ulazi u još jedan izborni ciklus oživljen retorikom protiv različitosti, antimuslimanskim teorijama zavjere i napadima na programe studija Bliskog istoka, šerijat postaje fleksibilan kontejner za mnogo stariju anksioznost: strah od pluralističke Amerike.

Opasnost nije Šerijat. Opasnost je politička mašinerija koja obične američke muslimane pretvara u objekte sumnje, mete državne moći i rekvizite u kulturnom ratu koji nisu izabrali. Ako postoji nešto čega bi se Amerikanci trebali bojati, to nije islamski zakon, već korištenje straha kao oružja.