Najbolji primjer zahlađenja odnosa je slučaj imenovanja ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj iz kancelarije Denisa Bećirovića. Mediji su otkrili da je Ankara diplomatski odbila kandidata Kadriju Hodžića i jasno poručila da bi insistiranje na tom imenu štetilo odnosima.
Piše: Sanin Mirvić
Sarajevo je dugo vjerovalo da je Turska prirodno i sudbinski vezana za Bosnu i Hercegovinu. Ovo uvjerenje temelji se na historiji, emotivnim simbolima, kulturnim vezama i političkom kapitalu koji je Ankara godinama gradila kao zaštitnik i partner. Danas se savremena diplomatija više oslanja na interese i stratešku predvidivost nego na osjećaje ili sjećanja.
Ovaj raskorak između emocija i pragmatizma objašnjava zašto turski zvaničnici sve rjeđe biraju Sarajevo za ključne odluke, a bosanskohercegovačka politika ostaje po strani u važnim regionalnim procesima. Time se nepotrebno rizikuje odnos sa važnim saveznikom i regionalnom silom.
Promjena se najbolje vidi po tome što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan posljednji put posjetio Sarajevo u septembru 2022. godine, što je bila njegova deseta posjeta Bosni i Hercegovini u svojstvu premijera ili kasnije predsjednika. Od tada je Ankara ostala prisutna na Balkanu, ali je pažnju preusmjerila na trilateralne mehanizme, regionalne platforme i sastanke na većim konferencijama. Gradovi poput Dubrovnika, Istanbula i ponekad Beograda postali su novi centri odlučivanja. Sarajevo nije potpuno isključeno, ali je izgubilo status glavnog fokusa.
Ova promjena pokazuje i novu generacijsku logiku u turskoj diplomatiji. Bivši ministar Mevlüt Çavuşoğlu bio je poznat po gestama, ritualima i čestim posjetama Sarajevu koje je posjetio čak šest puta u toku dva odvojena mandata. Aktuelni ministar Hakan Fidan ima drugačiji pristup. Za njega je važniji konkretan rezultat nego javna slika, a takvi rezultati se lakše postižu u zatvorenim, tehničkim formatima nego u glavnom gradu, gdje svaka izjava ili gest može postati tema za medijske i političke sukobe.
Od “bratskog narativa” ka menadžmentu prostora
Turska diplomatija pod Fidanovim vodstvom ostaje ambiciozna i osjetljiva na pitanja statusa, ali sada djeluje samostalno i s racionalnim pristupom. Ankara više ne osjeća potrebu da svoju prisutnost pokazuje čestim posjetama regionalnim prijestolnicama. Umjesto toga, njen utjecaj je trajno i sistematski ugrađen u platforme koje sama stvara i nadzire. Ovaj pomak prema strateškoj samostalnosti i promišljenom djelovanju temelji se na institucionalnim reformama i jačanju obrambenih kapaciteta. To omogućava Turskoj da vodi vanjsku politiku precizno i dugoročno efikasno.
Ova transformacija ima dvije ključne posljedice.
Prvo, turska diplomatija sada koristi jedinstven pristup prema različitim zemljama, bez velikih prilagodbi. Inicijative poput 'Balkanske mirovne platforme' u Istanbulu, trilateralni mehanizmi, poput dubrovačkog iz 2024 i drugi regionalni formati služe Ankari za okupljanje partnera i kontrolu dnevnog reda. Drugo, savremena turska diplomatija izbjegava rizik.
Posjete i potezi se planiraju samo kada je politička korist jasna, a rizik minimalan. Fidanova diplomatija izbjegava situacije gdje bi Turska mogla izgledati kao da zauzima stranu u tuđim sukobima. Ako inicijativa ne donosi jasan dobitak ili nosi veliki rizik, nije prioritet.
U ovom novom, racionalnom okruženju, Sarajevo se Turskoj čini sve složenijim i manje predvidivim partnerom. Iako njegov strateški značaj možda nije smanjen, danas je u diplomatiji predvidivost jednako važna kao i prijateljstvo.
Ovdje leži neugodna istina koju političari u Bosni i Hercegovini teško prihvataju: Sarajevo nije zapostavljeno jer je zaboravljeno, već zato što se pokazuje kao nepouzdan i rizičan domaćin za velike političke investicije. Danas kapital u diplomatiji ide tamo gdje se rizik kontrolira, a ne gdje stalno nastaje.
Epizoda 1: Ambasador kao test zrelosti
Najbolji primjer zahlađenja odnosa je slučaj imenovanja ambasadora Bosne i Hercegovine u Turskoj iz kancelarije Denisa Bećirovića. Mediji su otkrili da je Ankara diplomatski odbila kandidata Kadriju Hodžića i jasno poručila da bi insistiranje na tom imenu štetilo odnosima. Brzo povlačenje kandidata je samo podebljalo je ovu poruku.
Za domaću javnost ovaj slučaj lako ulazi u niz kadrovskih nesporazuma i političkih sukoba. Za Ankaru je to mnogo ozbiljnije: jasan znak da Sarajevo ne može upravljati ni osnovnim funkcijama suverene države bez javnih sukoba, curenja informacija i političkog nadmetanja. Ambasador nije samo administrativni službenik; on je važan kanal moći, povjerenja i direktne komunikacije. Blokiranje tog kanala Ankara ne vidi kao administrativni problem, već kao poruku o nesposobnosti i nestabilnosti partnera.
Ovdje se pojavljuje važnija i zabrinjavajuća poenta: posjete poput one ministra Fidana ili predsjednika Erdoğana nikada nisu samo protokolarne, čak i kada tako izgledaju. One su zapravo političke investicije. Investira se tamo gdje postoji uvjerenje da se može postići određeni ishod, bilo da je riječ o sporazumu, projektima ili strateškoj saradnji. Nažalost, Sarajevo se sve češće pokazuje kao mjesto gdje se takav ishod ne postiže, već se razvodnjava. Svaka posjeta visokog gosta ulazi u složen domaći sistem: tri člana Predsjedništva, više centara moći i stalni rizik da se jedinstvena diplomatska poruka podijeli na tri različite interpretacije.
Sama nominacija ambasadora ne mijenja geopolitičku sliku. Ali kada proces odbijanja postane javna politička drama, to šalje vrlo lošu poruku: Bosna i Hercegovina vodi vanjsku politiku kao nastavak unutrašnjih sukoba, a ne kao sredstvo zaštite i promocije nacionalnog interesa. U takvoj situaciji diplomatija se rijetko prekida naglo. Umjesto toga, ona se tiho preusmjerava. Energija, pažnja i resursi polako idu prema predvidljivijim i pouzdanijim partnerima, ostavljajući Sarajevo na sve širem, ali tišem, geopolitičkom rubu svojih najvažnijih odnosa.
Epizoda 2: Vize i “neodlučna država”
Jedan od najboljih primjera diplomatskog neiskustva i institucionalne neujednačenosti Bosne i Hercegovine je nedavni proces usklađivanja viznog režima s Evropskom unijom. Nedugo nakon sastanka u Istanbulu s turskim ministrom Fidanom, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković dao je niz zbunjujućih i ponekad kontradiktornih izjava o mogućem uvođenju viza. Te izjave nisu bile rezultat jasnog i promišljenog stava, već su djelovale kao pokušaj da se istovremeno udovolji Briselu i umire drugi međunarodni partneri.
U suštini, njegova poruka, nejasna i nepovezana, imala je tri slabo usklađena dijela: priznanje da postoji pritisak EU, nagovještaj da se BiH nekako 'provlači' bez sankcija i najavljeno, ali neodređeno odstupanje kroz selektivnu primjenu. Konaković je izrazio sumnju u uvođenje viza za Kinu, Rusiju i Tursku, pozivajući se na 'geopolitičke odnose' i unutrašnju blokadu u Domu naroda. Ključna rečenica, "To neće biti Turska… ne vidim u ovom mandatu to mene neće 'zakačiti'", ne djeluje kao dio jasne strategije, već kao nasumična koncesija.
Zbog toga je priča o vizama postala zamjena za širu i ozbiljniju temu: BiH je između obaveza prema EU i održavanja posebnih odnosa s drugim važnim partnerima. Umjesto da tu tenziju predstavi kao ozbiljnu vanjskopolitičku dilemu i razvije jasnu strategiju, službeno Sarajevo, ovdje predstavljeno kroz Konakovića, o tome govori nejasno i bez plana. Smušenost u izjavama nije samo stilska greška; ona je znak diplomatskog neiskustva i nedostatka jedinstvene državne volje. Takva neuravnotežena komunikacija nije bezopasna. U diplomatiji, gdje se svaki signal pažljivo tumači, ona pokazuje duboku unutrašnju neodlučnost i čini državu ranjivijom u pregovorima.
