Najviše jedinica identifikovano je u Mostaru (46), Banjoj Luci (41) i Prijedoru (37).
Ured visokog predstavnika svojevremeno je, prije čak 16 godina, pokušao sačiniti presjek državne imovine. Tim stručnjaka Ureda visokog predstavnika, uz podršku Evropske unije i Sjedinjenih Američkih Država, dugo je i predano radio, podsjeća Politicki.ba.
Na kraju, OHR je 2009. godine objavio njihov učinak.
Pojam državne imovine
U dokumentima Komisije i OHR-a, pojam državne imovine obuhvata:
-
nepokretnu i pokretnu imovinu koja pripada državi BiH prema Međunarodnom sporazumu o sukcesiji bivše SFRJ;
-
imovinu kojom je raspolađivala ili koju je posjedovala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina (organi SRBiH) na dan 31.12.1991;
-
druge jedinice imovine koje Komisija utvrdi na osnovu analize katastra, zemljišnih knjiga i javnih registara.
Ovu definiciju i obuhvat koristi Inventar državne imovine sačinjen pod okriljem OHR-a.
Koliko državne imovine postoji prema inventaru
Inventar koji je OHR završio 2009. evidentirao je 1.000 jedinica državne imovine ukupno: od toga je 979 jedinica na teritoriji BiH, a 21 jedinica izvan BiH.
Od 979 jedinica unutar države: 552 su u Federaciji BiH, 404 u Rs, i 23 u Brčko distriktu.
Najviše jedinica identifikovano je u Mostaru (46), Banjoj Luci (41) i Prijedoru (37).
U dokumentu OHR-a ističe se u "napomena iz inventara": zbog kvaliteta i kompletiranosti javnih registara (različiti stepeni održavanja knjiga, uništenja predratnih zemljišnih knjiga u nekim općinama i neujednačene saradnje lokalnih katastra) podaci su dobili ocjene po kvalitetu izvora i u nekim slučajevima su nepotpuni — inventar je stoga polazišna, a ne konačna kategorija.
Strukturne karakteristike (vrste imovine)
Prema sažetku inventara, najveći dio evidentirane državne imovine čine:
-
oko 30% „odbrambene imovine“ (nekadašnja svojina Ministarstva odbrane / SSNO i slični objekti);
-
oko 20% imovine povezanih sa bivšim socio-političkim organizacijama (npr. nekadašnje političke/parapolitičke organizacije i sindikati);
-
treća veća kategorija odnosi se na imovinu bivšeg sekretarijata (ministarstvo unutrašnjih poslova SRBiH) — približno 12% inventarisanih jedinica.
Pravni okvir i ključne promjene u posljednjih par godina
Godine 2005. visoki predstavnik je uveo privremenu zabranu raspolaganja državnom imovinom da bi se spriječila prodaja ili opterećenje imovine dok se ne riješi trajno pitanje raspodjele.
OHR je također inicirao inventar 2009. kao tehničku bazu za dalji zakonodavni i politički rad.
Tokom 2023–2024. intenzivirale su se aktivnosti oko donošenja zakona o državnoj imovini na državnom nivou (uključujući rasprave o privremenoj zabrani raspolaganja i predlozima za regulisanje prodaje/zakupa), a medijski i ekspertski tekstovi objašnjavaju da je pitanje pravnog statusa i dalje složeno i politički opterećeno.
U istom periodu bilo je ključnih odluka Ustavnog i drugih sudova koje su utjecale na pitanje kome pripada pravo raspolaganja pojedinim jedinicama državne imovine — te odluke su dodatno zakomplikovale proces jer definiraju nadležnost entiteta naspram države u pojedinim slučajevima.
To je stvorilo pravnu neizvjesnost i otvorilo prostor za različite interpretacije i lokalne pokušaje raspolaganja.
Trenutni problemi, praksе i politička napetost (situacija 2024–2025)
Nepotpuna i zastarjela evidencija i dalje je ozbiljan problem: iako postoji inventar iz 2009., ne postoji potpuno ažurna, integrisana i pravno obavezujuća baza koja daje konačan popis i vlasnički status za sve parcijale i objekte.
To otežava provedbu politika upravljanja i mogućih privatizacija ili javno-privatnih ulaganja.
U praksi su se pojavili slučajevi da entitetske ili lokalne vlasti (posebno u Rs) pokušavaju preuzeti ili raspolagati velikim površinama šuma, zemljišta i obala — ponekad ignorišući 2005. moratorij ili tumačenja da raspolaganje mora ići kroz državne institucije.
Balkan Insight je to dokumentovao kao rastući problem u 2024/2025. godini.
Bez jasnog, pravno obavezujućeg mehanizma i potpune transparentnosti, državna imovina ostaje ranjiva na lokalne aranžmane, prodaju ili davanje u zakup koji nisu u skladu s interesom cijele države — a takve prakse izazivaju političke napetosti i međuinstitucionalne sporove.
