Genocid nije riječ kao ostale, nije termin narativne slobode, nema sinonima, nije zamjenjiv, to je pravna kategorija, historijska konstanta, moralni imperativ i civilizacijska crta razdvajanja između svijeta koji priznaje zločin i onoga koji ga želi pregovarati.
Piše: Nedim Hrbat
Na tridesetu godišnjicu genocida nad Bošnjacima, 11. jula 2025. godine, novinska agencija Anadolija objavila je tekst pod naslovom: "Srebrenica 30 godina poslije: Selektivna pravda i dvostruki standardi Zapada koji su razbili Jugoslaviju".
Iako naslov sugerira na seminarski rad iz međunarodnih odnosa, sam tekst liči na ono što jeste, montirani diskurzivni manevar, urednički poduhvat koji prodaje geopolitičku analizu, a isporučuje reciklirani beogradski narativ i pažljivo zakrivljeni pogled na regionalne odnose.
U tekstu, koji potpisuje urednik vijesti za Bosnu i Hercegovinu, Hrvatsku, Srbiju i Crnu Goru i koji bi, zbog simbolike datuma i historijskog značaja događaja, morao demonstrirati krajnju terminološku preciznost, izostavlja se riječ genocid – presudna, pravno utemeljena, sudski potvrđena i historijski neporeciva – te se primjetno zamjenjuje pojmovima zločin i masakr.
U kontekstu državne novinske agencije, koja djeluje unutar jasno kontrolisanog institucionalnog okvira, gdje svaka zarezna pauza ima političku temperaturu, prostor za brzopletost i slučajnost je vrlo uzak, rečenice ne klize iz podsvijesti, a presudne riječi ne ispadaju zbog žurbe.
Genocid nije riječ kao ostale, nije termin narativne slobode, nema sinonima, nije zamjenjiv, to je pravna kategorija, historijska konstanta, moralni imperativ i civilizacijska crta razdvajanja između svijeta koji priznaje zločin i onoga koji ga želi pregovarati.
Zato se takva terminološka zamjena, tačno na dan kada je ta riječ moralno i politički neizostavna, može tumačiti samo kao jasna politički programirana retorička operacija, hladno sračunata, jasno usmjerena i nimalo originalna.
Kada takvo poricanje dolazi s mjesta moći, pozicije u međunarodnoj redakciji koja djeluje s državnim legitimitetom, onda više ne govorimo o mišljenju, nego o uređivačkoj liniji sa političkim implikacijama čija se poruka jasno čita, i koja neumoljivo podsjeća na glasove iz Beograda i decenijske obrasce negiranja i revizionizma.
S obzirom na takve rekonstrukcije, ali i činjenicu da je tekst i danima nakon godišnjice u Srebrenici dostupan na portalu Anadolije, bez izmjena, ne može se ignorisati ni mogućnost šireg političkog signala.
Možemo, naravno, ostaviti prostor i nadi da se ne radi o političkoj poruci, s obzirom na to da su turski zvaničnici jasno i precizno artikulisali svoj stav o Srebrenici, bez zadrške, pa i nedavno, na godišnjicu genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Kako god, tekst je i dalje tu.
No, nije to jedini "urednički zaokret" i kompromis na kojeg poziva autor, u ovom tekstu.
On, naime, eksplicitno optužuje Bosnu i Hercegovinu da je navodno okrenula leđa susjedima, da je malo naučila iz vlastite historije, jer i dalje "sanja o pripadnosti Zapadu", da izbjegava formalni dijalog sa Srbijom "zanemarujući potrebu za regionalnom saradnjom", te da joj je potreban reset i "rješavanje sporova sa susjedima kroz direktan dijalog i kompromis".
Ovaj zahtjev nije samo suštinski netačan, već je i politički manipulativan, i predstavlja školski primjer drske inverzije stvarnosti. To je ono što ga čini opasnim, ne samo politički, nego i simbolički, jer žrtvu stavlja u funkciju destabilizacije.
Vrhunac tog misaonog konstrukta ogleda se u autorovom zaključku da će Bosna, bez takvih napora, ostati zarobljena "u stanju zastoja", stalno eksploatisana za strateške interese Zapada, dok Bošnjaci i Srbi ostaju "zarobljeni u neriješenim sukobima."
U verziji na turskom jeziku čak stoji: "Bosna i dalje sanja o pripadnosti Zapadu, dok svjesno odbija zvanični dijalog sa Srbijom i zanemaruje nužnost regionalne saradnje. Bosni je potreban novi početak. Stabilna budućnost moguća je jedino kroz suočavanje s realnošću, otvoreni dijalog sa susjedima, uzajamno razumijevanje i kompromis. Bez iskazivanja takve političke volje, zemlja će i dalje ostati zarobljena u političkom i društvenom ćorsokaku."
Ovakav zaključak se temelji na selektivnom zaboravu osnovnih činjenica, da Bosna i Hercegovina nije počinilac genocida, nije agresor, nije država koja negira potvrđene sudske presude, slavi zločince, i sabotira procese tranzicione pravde. Sve to, kontinuirano, institucionalno, nekažnjeno, čine političke strukture susjedne Srbije i entiteta Rs.
U tom kontekstu, optužiti Bosnu za nedostatak saradnje i volje za kompromisom nije samo cinizam, već otvoreno poniženje, retorički čin koji vrijeđa inteligenciju živih i čast mrtvih.
Ovlašno svesti odgovornost za rat tek na "strategije Zapada", bez imenovanja konkretnih nalogodavaca, počinilaca i političkih struktura koje su kreirale genocid, nije analiza konteksta, nego svjesno preusmjeravanje pažnje sa zločina i konkretnih počinilaca na geopolitičku maglu.
Ima taj čin i svoje sponzore, naravno, i svoje pomagače, i svoje klimoglavce iz međunarodne zajednice, ali nijedna geopolitička nijansa ne poništava preciznu strukturu odgovornosti, koja ima svoja imena, datume, komande i egzekutore.
Cijeli tekst objavljen na, do sada bliskoj novinskoj agenciji Anadolija, funkcioniše kao pažljivo komponovan pokušaj da se ratna odgovornost delegira maglama geopolitike, da se presude spuste na nivo narativa, a činjenice uvale u relativistički mulj ili, kao što to obično biva u vremenima strateške šutnje, podvedu pod privremeni nesporazum među "bližnjima".
U toj logici, istina više nije obaveza i odgovornost, nego pregovaračka stavka, nešto što se ne priznaje, već usklađuje, prema potrebi i kontekstu.
Ali, postoje stvari o kojima se ne pregovara i trenuci kada se šutnja ne računa u takt, već u kapitulaciju. Bošnjaci bi kazali, postoji linija preko koje se ne prelazi, "makar mi iz oka ispao".
