Dodik to duguje HDZ-u, odnosno Zagrebu, jer su Hrvatska i njeni politički saveznici u Bosni i Hercegovini odigrali ključnu ulogu u njegovom spašavanju od ozbiljnijih pravnih posljedica ranije ove godine, kada je osuđen pred Sudom BiH.
Piše: Jasmin Mujanović
Šta slijedi nakon što su Sjedinjene Američke Države ukinule sankcije ruski podržanom bosanskohercegovačkom srpskom separatisti Miloradu Dodiku i cijelom njegovom režimu?
Očigledno je da američki potezi prema Dodiku predstavljaju samo prvu fazu šireg resetovanja politike prema Bosni i Hercegovini i zapadnom Balkanu.
Ja (kao i mnogi drugi) već sam pisao o vjerovatnom odlasku Christiana Schmidta s pozicije visokog predstavnika. Njegov preostali zadatak, kako jasno pokazuju nedavni tekstovi Dodikovog lobiste Roda Blagojevića i analize koje objavljuje Heritage Foundation, jeste da isporuči ono što žele Dodikovi hrvatski nacionalistički saveznici iz HDZ-a BiH.
To podrazumijeva, u najmanju ruku, novi izborni zakon za Federaciju BiH, precrtan tako da pogoduje HDZ-u, a u idealnom slučaju za njihove interese — potpunu teritorijalnu prekompoziciju Bosne i Hercegovine i stvaranje “trećeg entiteta”. To bi bio teritorij pod dominacijom HDZ-a, više-manje unutar granica nekadašnje “Hrvatske Republike Herceg-Bosne”, čije je cjelokupno političko i vojno rukovodstvo osuđeno za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti pred Haškim tribunalom.
Dodik to duguje HDZ-u, odnosno Zagrebu, jer su Hrvatska i njeni politički saveznici u Bosni i Hercegovini odigrali ključnu ulogu u njegovom spašavanju od ozbiljnijih pravnih posljedica ranije ove godine, kada je osuđen pred Sudom BiH. Oni su, zajedno s Mađarskom, osigurali da protiv Dodika i njegovog režima ne budu uvedene sankcije Evropske unije, a potom su se pobrinuli da SNSD ne bude izbačen iz državne vlasti, iako je već postojala spremna vlada formirana oko opozicionih stranaka iz Rs.
Dodik, koji je i prije tih događaja izrastao u važnog saveznika Zagreba pod vladom premijera Andreja Plenkovića, dobro zna koliko Plenković — a prije svega lider HDZ-a BiH Dragan Čović — cijene lojalnost. On sada mora isporučiti rezultate za Čovića i Zagreb, svoje vjerovatno najvažnije partnere (čak važnije od Moskve i Beograda). Zato je Blagojević u The Washington Timesu ovako otvoreno zagovarao hrvatsku nacionalističku stvar u BiH.
Budući da se ti ciljevi gotovo sigurno ne mogu ostvariti kroz parlamentarnu proceduru u BiH, Schmidt bi ih morao sprovesti upotrebom tzv. bonskih ovlasti. Javne spekulacije već idu u tom smjeru — da će on, slično kao Valentin Inzko sa zakonom o zabrani negiranja genocida, taj potez povući kao svoj posljednji čin u BiH. To je realna mogućnost, ali bi svakako moralo biti urađeno prije oktobra 2026. godine, dakle prije narednih općih izbora.
Moja procjena je da bi svaki pokušaj stvaranja trećeg entiteta u BiH mogao biti povezan s paralelnim procesom na Kosovu — tačnije, ponovnim oživljavanjem prijedloga o “razmjeni teritorija” između Srbije i Kosova. To bi zahtijevalo smjenu kosovskog premijera Albina Kurtija (što se, podsjetimo, već jednom dogodilo) i formiranje nove vlade u Prištini. Prvi pokušaji u tom pravcu, najvjerovatnije, desit će se u kontekstu predstojećih vanrednih izbora na Kosovu. Moguće je da bi to uključilo i “trijumfalni povratak” jedne poznate kosovske političke ličnosti koja se trenutno nalazi u pritvoru u Hagu.
Zagreb i Beograd, po svemu sudeći, uvjeravat će Vašington da bi ovakav “veliki dogovor” — dakle, preustroj BiH i Kosova — osigurao mir na zapadnom Balkanu i istovremeno pomogao predsjedniku Donaldu Trumpu da izgradi imidž mirotvorca i vještog pregovarača. Široko rasprostravljeno protivljenje takvom rješenju u BiH i na Kosovu, međutim, biće predstavljeno kao izraz “muslimanskog radikalizma” — narativ koji su Dodikovi lobisti u Sjedinjenim Državama već pažljivo pripremili.
Ne vjerujem da će ti pokušaji biti uspješni, odnosno da će se zaista moći stvoriti ni treći entitet ni nova teritorijalna razmjena. Ipak, prilično sam siguran da će se pokušaj svakako desiti u narednih 12 do 18 mjeseci, te da će posljedica biti potpuni politički haos u BiH i na Kosovu — a vjerovatno i u cijelom regionu.
To će, naravno, ići u korist Rusiji i Kini, a možda i Turskoj, ako odluči da se aktivnije uključi. Evropska unija u svemu tome neće igrati nikakvu ulogu, jer je Brisel u vanjskoj politici faktički nepostojeći, a glavne evropske prijestolnice nisu ništa bolje. U teoriji, Velika Britanija bi mogla prenijeti svoje zabrinutosti Vašingtonu, ali ostaje nejasno da li će SAD procijeniti da bi ovakav razvoj događaja mogao postati prijetnja i njihovim interesima u Evropi.
(Autor je predavač na američkom univerzitetu i poznati politički analitičar. Tekst je objavljen izvorno, na engleskom, na njegovim profilima na društvenim mrežama.)
