Jedno naše dete, Bogdan, odbija da unosi hranu već devet dana zato što ga je režim utamničio zbog izražavanja političkog stava i besa usmerenog protiv korupcionaškog režima zbog čijeg nehata i alavosti je poginulo 16 ljudi, prošlog novembra, na Železničkoj stanici u Novom Sadu.
Odveli su ga sa lancima na nogama, pre dva dana, već izmučenog glađu, na sahranu oca, za čiju smrt su mu rekli tek pet dana posle smrti.
Drugo naše dete, Pavle, javilo se ispod žutog svetla lampe u sobi u programu uživo na N1, tokom noći, da reaguje na to što je jedan naprednjački sivonja, zvani Siniša Vučinić, rekao da će naš Pavle biti prvi ubijen na protestima, kao „najmlađi među blokaderima“.
To se sve dogodilo u poslednja dva dana. A, koliko takvih tragedija se dogodilo u poslednjih deset meseci?
Više im ne znamo broj i, nažalost, ne možemo da ih prebrojima na prstima obe ruke. Petnaest ruku.
U takvoj zemlji živimo, sa takvom vlašću, pod takvom torturom, represijom i užasom.
Niko se iole normalan više miran ne budi ili ide na spavanje.
Niko normalan ne može da potisne pritisak, nesreću i silu koju režim Aleksandra Vučića sprovodi u Srbiji, da glumi nekakav normalan život.
Diktatura je sveprisutna, a upitanost o osnovnoj egzisteniciji i borbi za goli za život, koliko god je bila „preterana“ pre nekog vremena, sada je postala naša običajnost.
Da li će me neko ubiti ako izađem na ulicu da se pridružim protestima zbog ubistva 16 ljudi za koju je odgovoran režim Aleksandra Vučića usled svog nemara, alavosti i borbe za opstanak na vlasti kako ne bi odgovarao i bio upitan za novce koje je prosvojio, pokrao preko grbače jednog od najsiromašnijeg naroda u Evropi.
Kakva je to sramota. Kakva je to nesreća koja je zadesila građanke i građane Srbije, čak 35 godina nakon što su ih bukvalno isti ljudi, sluge Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja, najvećih krvnika tokom rata devedesetih na prostoru bivše Jugoslavije,sada priterali uz zid.
Ni Aleksandar Vučić ni Ivica Dačić neće sići sa vlasti kao nekakvi političari koji su pokrali narod, kršili zakone i bili uhvaćeni u tome.
Ponizno, sa sramom, mirno.
