Piše: Mustafa Cerić
Sjećanje nije tek povratak u prošlost – ono je tihi razgovor sa vremenom koje je prošlo, ali nije prestalo disati. Tako i ja, svakog oktobra, kad lišće Sarajevo boji u zlatnu jesen, osjetim da je Alija opet tu – ne u tijelu, nego u prisutnosti misli, blagosti, i onog dostojanstvenog mira kojim je zračio.
Prvi put sam ga vidio u Zagrebačkoj džamiji 1990. godine. Izašao je iz zatvora – ali ne kao poražen čovjek, nego kao onaj koji je zatvor preživio kao školu sabura i mudrosti. Bio je tih, nenametljiv, a opet snažan u prisustvu. Plave oči, duboke i smirene, kao da su gledale dalje od onog što je vidljivo. Kad sam ga pozvao da govori na međunarodnom simpoziju o temi Etika u islamu, nisam znao da prisustvujem povratku jedne duše na svjetlo – povratku misli koje će uskoro promijeniti povijest jednog naroda.
Prije nego što sam ga upoznao, znao sam za njegovo ime samo preko novinskih redaka i naslova – Islamska deklaracija, Islam između Istoka i Zapada. Te literatura kružila je kao potajni rukopisi u vremenima kada su misli bile opasnije od oružja. Knjigu Islam između Istoka i Zapada dao sam mom profesoru, dr. Fazluru Rahmanu u Čikagu, na čitanje. Njegov komentar bio je jasaan: - Ideje u ovoj knjizi su zanimljive i inspirativne.
Nisam tada znao da iza tih stranica stoji čovjek koji je istodobno i mislilac i svjedok epohe. Nisam znao da su to riječi nekoga čija će tišina biti jednako glasna kao i njegova riječ. A kada sam ga sreo – shvatio sam da ideja može imati pogled, osmijeh, i ljudsko lice.
U njegovom govoru u Zagrebu 1990. nije bilo ni traga o gnjevu, ni poziva na osvetu. Bio je to govor razuma, etike, i unutarnje discipline. Bio je to govor čovjeka koji je znao da se narodi ne dižu na mržnji, nego na ideji. Iza svake njegove rečenice osjećala se filozofska težina, ali i duhovna lahkoća – kao da je svaka misao prošla kroz tišinu zatvorskih zidova, kroz molitvu, kroz sumnju i vjeru.
Alija nije bio političar u klasičnom smislu te riječi. On je bio mislilac koji je, sticajem okolnosti, morao preuzeti ulogu vođe. Njegova politika bila je produžetak njegove etike. Njegova riječ bila je most između Istoka i Zapada, između vjere i razuma, između tradicije i modernosti. U njemu se ogledala mogućnost pomirenja svijeta koji se dugo razdvajao.
Kad danas pomislim na Aliju, ne vidim ga na pozornici historije, nego u toj prvoj slici iz Zagrebačke džamije – skromnog, ali prisutnog, mudrog, ali jednostavnog, sa osmijehom koji ne dokazuje, nego razumije.
Njegova dženaza, 22. oktobra 2003. godine, bila je više od ispraćaja. Bila je to procesija zahvalnosti – naroda, koji je znao da ispraća ne samo svog predsjednika, nego i svoga učitelja, svoga svjedoka, svog savjest.
Alija je otišao tiho, onako kako je i živio. Ali ono što je ostavio – nije tišina. To je onaj neizbrisivi trag misli koji nas i danas podsjeća da sloboda nije politički dar, nego duhovna obaveza.
Kad zatvorim oči, još čujem njegov glas iz one 1990. godine. Nije to bio govor za aplauz – to je bio govor koji te tjera da misliš, da se preispituješ, da rasteš.
Alija je bio svjedok jedne vjere u čovjeka, u mogućnost dobra, u snagu duha. Sretan sam što sam ga susreo u trenutku njegovog povratka svijetu, i što mogu danas svjedočiti da su najveći ljudi oni koji ostaju tihi – ali čija tišina odzvanja kroz generacije.
Vijest o Alijinoj smrti u Pragu
Kada se Alija smjestio u bolnicu na Koševu, znao sam da se njegovo tijelo umorilo, ali duh nije. Obilazio sam ga često, ne kao državnika, nego kao prijatelja koji nosi vijesti iz svijeta koji mu je bio drag – vijesti o obnovljenim džamijama, o novim medresama i vakufima, o planovima koji su ga uvijek radovali. Kad sam mu jednom rekao: 'Imamo plan da uradimo', nasmiješio se onim svojim blagim osmijehom i tiho, gotovo ironično, uzvratio: 'Imate plan da uradite.' Ta njegova rečenica nije bila ni šala ni sumnja, nego podsjetnik – da su svi naši planovi samo sjenke Božjeg plana.
Za Aliju je smrt bila edžel – Božja volja, posljednje poglavlje koje se ne može ni odgoditi ni prepraviti. O smrti je govorio isto onako kako je govorio o životu – jednostavno, smireno, gotovo spokojno. 'Čovjek živi sve dok ima razloga da živi', znao je reći, 'a kad mu nestane razloga, seli se na Ahiret.' Za njega je sve bilo tako jednostavno – i život i smrt, i vjera i borba, i poraz i pobjeda. Sve je bilo dio jedne iste putanje, jedne iste istine koja ne počinje ni završava s nama.
Dana 19. oktobra 2003. godine bio sam u Pragu, na poziv Foruma 2000, kojeg je osnovao češki predsjednik Václav Havel – čovjek koji je, poput Alije, spojio filozofiju i politiku, slobodu i moral. U velikoj dvorani hotela u Pragu, prije početka konferencije, pozvali su me u zasebnu prostoriju. Tamo su sjedili Havel i princ Hasan bin Talal, bivši jordanski prijestolonasljednik. Razgovor je započeo lagano, gotovo protokolarno. I tada je zazvonio telefon.
'Ovdje Bakir... samo da ti javim... babo je preselio.' Tišina. Riječi su stale. Umjesto suza, na licu mi se pojavio hladan znoj. 'Bakire... ja sam u Pragu... vraćam se odmah.' Okrenuo sam se prema Havelu, koji je sjedio kraj mene. Tiho sam mu šapnuo: 'Umro je Alija Izetbegović.' Havel je spustio pogled. Nije bilo riječi – samo ono duboko poštovanje koje poznaju ljudi koji su prošli kroz istu vrstu iskušenja. Prišao sam princu Hasanu i saopćio mu isto. Oba su bila potresena. Pric Hasan je kratko zažmirio i rekao: 'Odlazak takvih ljudi nije samo gubitak jednog naroda, nego je gubitak svjetla u ovom mračnom svijetu.'
