Svima je jasno. Kraj mu je tu. Jasno je i njemu. Zato diže nivo represije, jer se samo batinama može dokazivati.
Piše: Vojislav Milovančević
Sinoć je, negdje oko ponoći, Srbija gledala svog predsjednika. Predsjednika, kažem, a mislim na onog tipa koji je pred kamerama izgledao kao da se upravo digao sa kafanskog stola, obrisao masne prste o zavjese i došao da saopći vijest da su policajci isprebijali građane. I da je, pritom, beskrajno ponosan.
Osmijeh. Taj osmijeh. Onaj što bazdi na alkohol i na krv. Smijao se dok je govorio da su ljudi razbijeni pendrecima i da je policija “briljantno odradila posao”. I sve vrijeme, kroz zube dok zapliće jezikom, dijelilo se zadovoljstvo što je Srbija, eto, opet kleknula pred svojim gospodarom.
Ali Srbija nije posustala. Samo se zagrcnula. Kao svaki put kada pijani domaćin tresne pesnicom o sto, prospe špricer po stolnjaku i viče kako je kuća njegova i kako će je zapaliti ako mu neko priđe.
Aleksandar Vučić nikada nije bio predsjednik Srbije. On je kibicer. Onaj što nikad ne ulazi na teren, nego sa strane dobacuje i huška. Onaj što šalje druge da tuku i ginu, a onda poslije priča kako je i on bio tu, kako je i on hrabar. Sinoć, u tom komandnom centru koji više liči na birtiju (gdje dva lika pridržavaju onog u sredini) nego na instituciju države, gledali smo kibicera na kraju partije. Nema više karata u rukama, samo mokra fleka na stolu i poluprazna čaša.
Svima je jasno. Kraj mu je tu. Jasno je i njemu. Zato diže nivo represije, jer se samo batinama može dokazivati.
Argumente nema, ideje nikada nije ni imao, legitimitet je izgubio i preostala mu je samo policijska čizma i pendrek. I osmijeh. Osmijeh iza kojeg se krije strah. Jer, zna i on da batina nikada nije pobijedila narod i njegovu mladost. Možeš da polomiš vilicu studentkinji, možeš da upadaš na fakultete i prebijaš sve koji su unutra, ali ne možeš da ubiješ ideju da ova zemlja može biti normalna i da ti je vrijeme da se pakuješ za odlazak u prošlost.
Batina ima kratak rok trajanja. Kada se jednom vrati, vraća se kao bumerang. A taj osmijeh, sa tragovima alkohola i krvi, historija će pamtiti isto onako kako pamti sve pijane tirane – kroz podsmijeh.
