Evropska unija i neke od evropskih zemalja pojedinačno, poput Njemačke, su u parlamentima izglasale uklanjanje ograničenja (zakonskih i ustavnih) na veličinu sredstava izdvojenih za odbranu. Očito je da su izabrali braniti vrijednosti demokratskog društva, a ne prisilno učiti ruski.
Piše: Hamza Višća
Ruski predsjednik Putin je u februaru 2022.godine pokrenuo specijalnu operaciju (čitaj okupaciju Ukrajine), koja je trebala trajati tri dana, a sukob se ne stišava ni poslije tri godine. Američki predsjednik Tramp nas je ubjeđivao da mu za prekid tog istog rata trebaju samo dva dana vlasti, a rat bukti svom žestinom i poslije 150 dana njegovog stolovanja u Bijeloj kući. Odavno je postalo jasno da se zbog Rusije rat vratio u Evropu, i ona čini sve da transformiše snage i pravce djelovanja, kako bi pružila sigurnost svojim građanima, a Rusiju držala na distanci. Čine to, svaka od evropskih zemalja pojedinačno, te kao NATO i EU članice. Ne zaostaje u tome ni neutralna Švicarska. I naši susjedi, odnosno komšije, se naoružavaju, uvode obavezni vojni rok, prilagođavaju sigurnosne politike, prave nove saveze. Međutim, Bosna i Hercegovina tapka u mjestu.
Istini za volju, osvane u medijima poneki naslov, poput onog od prije par dana: Slovenija je donirala 4 vozila vojne policije Oružanim snagama BiH. I reklo bi se to je sve. Očekuju se još neke donacije vojnih sredstava, informatičke opreme i famoznih dronova u zanemarivim količinama, te kupovina polovnih helikoptera. Nigdje priče o novoj sigurnosnoj politici ili strategiji, novim planovima odbrane i strukturi Oružanih snaga prilagođenoj novim izazovima, niti o pripremi stanovništva za djelovanje u kriznim situacijama, uslovima ratne opasnosti pa i neželjenog rata. Za to vrijeme iz evropskih zemalja, koje su sve odreda sigurnije i spremnije od nas, stižu vijesti o povećanju vojnih troškova, izradi novih planova nacionalne i kolektivne sigurnosti, te pregledu, renoviranju i izgradnji desetina hiljada skloništa za civile i masovnoj podjeli uputstava građanima za postupke u kriznim situacijama. Kod nas je sve to gotovo tabu tema, usprkos činjenici da smo u političkoj, ustavnoj i sigurnosnoj krizi, nikad većoj od završetka rata.
Moram biti pošten, pa reći da institucije države, s vremena na vrijeme, se probude, aktueliziraju neka od sigurnosnih pitanja, pokrenu poneku inicijativu, ali stanu. Tako je na primjer, Predsjedništvo Bosne i Hercegovine zatražilo od Vijeća ministara da se uradi prijedlog nove Sigurnosne politike BiH, svjesno činjenice da je postojeća prevaziđena, što napretkom koji smo učinili ka euroatlantskim integracijama, što promjenom sigurnosnih izazova s kojima se susrećemo, pogotovo od početka ruske agresije na Ukrajinu. Crtica o tom zahtjevu je objavljena u medijima i poslije toga tajac. Javnost je ostala uskraćena za informaciju, da li je Vijeće ministara ažuriralo radno tijelo za praćenje implementacije Sigurnosne politike, radi li to tijelo na prijedlogu novog dokumenta i kad da očekujemo njeno objavljivanje. Koliko je meni poznato, ne dešava se ništa, a interesantno je da ni Predsjedništvo ne insistira. A nova Sigurnosna politika bi barem trebala pobjeći od prakse da prepoznamo samo onoliko sigurnosnih prijetnji koliko ih možemo sebi priuštiti.
Predsjedništvo ne insistira ni na Strateškom pregledu odbrane, koji do sada nismo nikad ni radili. Odgovorno tvrdim da ne postojanje ovog dokumenta čini naš sistem odbrane ranjivim, a reformu odbrane, kojom smo se opravdano hvalili kao najuspješnijim reformskim procesom u poslijeratnoj BiH, dovodi u pitanje. Reformski procesi u sektoru odbrane, koji su imali impresivan tempo do 2010.godine, sada su gotovo iščezli, a neki potezi u MO i OS BiH nas vraćaju unazad. Evo primjera. Sistem pukova, ne samo pješadijskih, umjesto da se dovede do kraja, postaje problem. Obilježavanje dana pješadijskih pukova, ne bi trebalo biti u funkciji podjela, niti ratnih politika. Dešavanja u kasarni Kozara prošlog mjeseca, još nisu dobila epilog, a najavljivane su istrage i mjere. Ako nismo u stanju osmisliti aktivnosti pukova na njegovanju naslijeđa koje je integrativno, maknimo pukove iz Oružanih snaga. Prepustimo to boračkim organizacijama, one bi čini se lakše pronašle zajednički sadržilac. Oružane snage trebaju organizovati događaja na kojima se nijedan njihov pripadnik neće osjećati nelagodno, a ne legalizirati nacionalizam na jednonacionalnim okupljanjima.
Ali vratimo se Strateškom pregledu odbrane kojim bi se skenirali svi odbrambeni potencijali i potrebe Bosne i Hercegovine. Na taj način bi se utvrdili principi, pravci djelovanja i mehanizmi saradnje integrisanih snaga(ne samo Oružanih snaga) i napora u eventualnom hibridnom, sajber i budućem hiper ratu i odvraćanju od onog brutalnog konvencionalnog sukoba. Strateški pregled odbrane bi trebao rezultirati kvalitetnim balansom ciljeva, načina i sredstava odbrane, koji danas ne postoji. Opravdano želimo biti dio kolektivne sigurnosti Evrope, dobrovoljno smo u procesu euroatlantskih integracija, ali ni veličinom, ni strukturom, ni kvalitetom naoružanja i opreme, a pogotovo izdvojenim sredstvima za odbranu, nismo blizu tog cilja. Na papiru brojimo 15000 pripadnika OS, od čega bi 5000 mjesta trebala popunjavati aktivna rezerva. E ta rezerva, ne da nije aktivna, nego i ne postoji. Ministar odbrane je nekako u ovo doba prošle godine najavljivao ozbiljan rad na kreiranju te rezerve, načina njihove regrutacije, obuke, angažovanja i finansiranja. Ali sa Bistrika, više ni habera na ovu temu. U Evropi, NATO članice i one koje to nisu, užurbano transformišu oružane snage, ozbiljno uvažavajući iskustva iz rata u Ukrajini, posebno u oblasti protivvazdušne odbrane jedinica i infrastrukturnih objekata. Pregled odbrane i Plan modernizacije OS BiH, koji je rađen prije Ukrajinskog rata, je negdje u ladicama članova Predsjedništva BiH. Danas je dobro da tamo i ostane, prevaziđen je. Treba nam novi, kao što nam treba i novija, modernija struktura Oružanih snaga. Uspostava ove sadašnje je bila uspješan pokušaj stavljanja oružanih snaga u zakonske okvire, sada nam trebaju Oružane snage kao efikasan i priuštiv servis građana. Dok Evropa razmišlja o povećanju izdvajanja za odbranu sa 2 na 3,5% GDP, odnosno 5% računajući ulaganja u kritičnu infrastrukturu, mi nismo ni usvojili ovogodišnji budžet u kojem je predviđeno jedva 0,8% GDP za odbranu. Generalni sekretar NATO-a i mnogi drugi evropski zvaničnici su, odgovorno cijeneći opasnost od proširenja ruske agresije i zalažući se za veća izdvajanja u odbrambeni sektor, znali reći – ako ne planirate ulagati u odbranu – učite ruski.
U razmatranju stanja u odbrambenom sektoru ne treba zanemariti ni Zajedničku komisiju za odbranu i sigurnost Parlamentarne skupštine BiH, koja bi kao instrument parlamentarnog nadzora nad sistemom odbrane, trebala češće inicirati razmatranja stvarnih potreba Oružanih snaga i Ministarstva odbrane, pa zašto ne i odustajanje od takozvanog okvirnog budžeta, otvarajući vrata modernizaciji i daljnjoj reformi OS BiH. Evropska unija i neke od evropskih zemalja pojedinačno, poput Njemačke, su u parlamentima izglasale uklanjanje ograničenja (zakonskih i ustavnih) na veličinu sredstava izdvojenih za odbranu. Očito je da su izabrali braniti vrijednosti demokratskog društva, a ne prisilno učiti ruski. Ova Zajednička komisija bi mogla inicirati i javnu raspravu, ako ne o obaveznom služenju vojnog roka, onda bar o oblicima osposobljavanja omladine i stanovništva u osnovnom rukovanju pješadijskim naoružanjem i postupcima u kriznim situacijama.
Naravno, ne mogu ja ovdje nabrojati sve šta bi trebalo učiniti da naš odbrambeni sektor bude efikasniji i pouzdaniji. Usprkos pojedinim incidentima, Oružane snage BiH uspješno odolijevaju udarima retrogradnih politika na institucije države i na tome im treba odati priznanje. A da se ima šta raditi, ima se. BiH je jedina zemlja bez Vijeća nacionalne sigurnosti.
