Prebrojavanje ikebana

Piše: Nermin Hodžić

Najnoviji sporazum o „ujedinjenju“ oko Denisa Bećirovića, sada već u proširenom formatu od 14 stranaka (inflacija podrške, valjda), na prvi pogled treba djelovati impresivno. U stvarnosti, riječ je o političkom kolažu u kojem je više dekoracije nego sadržaja, više potpisa nego stvarne težine i, na koncu, više potrebe nego uvjerenja.

Jer, kada se taj spisak ogoli do kraja, ostaje poprilično jednostavna slika: kombinacija političara s trodecenijskim stažom i strančica „jednog lica“, koje postoje više kao značka svojih lidera nego kao stvarni politički faktor. Njihova podrška ne znači ukrupnjavanje već pokušaj da se proizvede utisak mase tamo gdje mase nema.

A sve kako bi se pripremio teren za još jedan pokušaj 'izbacivanja iz igre SDA'.

Denis Bećirović više ne izgleda kao kandidat iza kojeg stoji politička snaga, nego kao figura oko koje se okuplja politička nesigurnost. I to ne bilo kakva nesigurnost, nego ona koja dolazi nakon gotovo tri decenije u politici, kada bi se, makar po inerciji, očekivao neki ozbiljan trag.

Ali trag je, kada se stvari svedu na suštinu, prilično tanak.

Političar koji je godinama bio sinonim za otvorena pisma sada ta pisma zamjenjuje sporazumima sa strankama koje same po sebi nemaju kapacitet da budu ni potpisnici, a kamoli nosioci politike. Forma se promijenila, ali obrazac nije: mnogo riječi, mnogo papira, a malo onoga što bi se moglo nazvati rezultatom.

Ako se već traži nešto opipljivo, onda se prisjetimo Zakona o prebivalištu koji je svojevremeno otežao položaj povratnika i Bošnjaka u RS-u.

U međuvremenu, ostatak političke scene oko njega ponaša se kao da pokušava nadoknaditi ono što nedostaje, dakle sadržaj, čistim marketingom. Kampanja je već odavno počela, i to u formatu koji više podsjeća na osrednju TV produkciju nego na politiku. Tako Sabina Ćudić obilazi Bosnu i Hercegovinu, snima se, obraća i k'o fol spontano usput se ispriča s 'običnim čovjekom' o 'Akine matere svekrvi'. Ostavljajući dojam da konkuriše za neku televizijsku formu (uz dužno poštovanje prema rahmetli Nisvetu Džanki) nego za ozbiljan politički prostor u kojem se odlučuje o državnim pitanjima.

Istovremeno, stvarni politički sadržaj ostaje prilično problematičan.

Elmedin Konaković vodi diplomatiju koja se svodi na slikanje i FB produžetak domaće polemike, a ispod radara mu promiče ozbiljna vanjska politika.

Nermin Nikšić upravlja Federacijom bez vidljivog ekonomskog pravca, bez investicijskog zamaha i bez reformskih iskoraka koji bi opravdali očekivanja. Uz enormna zaduženja na bjelosvjetskim berzama.

Edin Forto, nakon kantonalnog eksperimenta, na državnom nivou djeluje gotovo neprimjetno. Obećani evropski put sveo je na ekskurziju šleperom.

A Kanton Sarajevo, kao njihov najčišći politički laboratorij, danas služi kao podsjetnik koliko teorija brzo posrne pred praksom. Saobraćajni kolaps, potpuna disfunkcionalnost komunalnih službi i katastrofalno stanje zdravstvenog sistema, samo su najvidljiviji aspekti obećane Republike Sarajevo.

U takvoj slici, pojave poput Rame Isaka i njegovih sinova više ne djeluju kao incident, nego kao logična posljedica - politika koja se pretvara u porodični aranžman. Slično tome, i kadrovska rješenja koja favorizuju lojalnost nad kompetencijom postaju pravilo, a ne izuzetak. Obećana meritokratija je davno zamijenjena oligarhijom mediokriteta. Retorika o odlučnosti ostaje na riječima, dok praksa pokazuje kontinuirano prilagođavanje i popuštanje tamo gdje se trebalo imati čvrst stav. Samo je kumova zgrada stabilna.

Evropski put ostaje politička fraza koja se uredno ponavlja, ali bez sadržaja koji bi je učinio vjerodostojnom.

I onda se, u takvoj postavci, okuplja 14 potpisa.

Ne kao izraz snage, nego kao pokušaj da se prikrije slabost.

Jer većina tih stranaka i nije politički faktor. One su politički dekor. Ne donose glasove, ali popunjavaju sliku. Ne nose politiku, ali služe kao iluzija moći.

Kombinacija takvih aktera i političara s trodecenijskim stažom sada se okuplja da još jednom ohrabri Denisa Bećirovića, da mu vrati poljuljano samopouzdanje i, ako je moguće, preko njega produži vlastiti politički vijek. U neviđeno ranoj kampanji, dok Trojka pomalo puca po unutarnjim i vanjskim šavovima, on se nudi kao posljednja slamka spasa - figura koja bi trebala garantirati kontinuitet na vlasti.

Ali za takvu konstrukciju potrebna je doza političke naivnosti koju ovaj narod sebi više teško može priuštiti.

Pogotovo u vremenu koje nije nimalo naivno.

Oktobarski izbori ne dolaze u političkom vakuumu. Oktobarski izbori dolaze u trenutku ozbiljnih globalnih preslagivanja, ekonomskih neizvjesnosti i sigurnosnih izazova koji se, htjeli mi to ili ne, prelijevaju i na Bosnu i Hercegovinu. U takvim okolnostima, prostor za eksperimente se sužava, a potreba za ozbiljnom, stabilnom i artikuliranom politikom postaje veća nego ikad.

Neće se birati između većeg i manjeg broja stranaka.

Niti između glasnijih i tiših kampanja.

Birat ćemo Između politike koja je spremna zauzeti i braniti stav i uhvatiti se u koštac s izazovima, unutarnjim i vanjskim; i politike iluzije, prevrtljivog pozerstva koja se svodi na dnevno prepucavanje s raznim „karleušama“, panjkanje boŝnjačkih lidera po bjelosvjetskim haustorima i pisanje deklaracija i sporazuma koje niko ne čita.

A ta razlika, koliko god se pokušavala zamagliti, na kraju uvijek postane sasvim jasna. I postala je jasna.

Narod, ipak, nije blećak!