"Pravosudni lov" na Milorada Dodika nije samo pripovijest o jednom buntovniku, to je ogledalo dejtonske Bosne i Hercegovine, zemlje čiji ustavni okvir i politička dinamika rađaju više apsurda nego nade.
Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Kažu da su pitali nekog novopečenog ministra šta je za njega pravosuđe, a on, nepripremljen i bez imalo ceremonije, odbrusi:
"Samo Zepter, sve drugo je fuš".
Ovaj biser nije samo kafanski haiku hit – to je i dijagnoza, himna ili, bolje rečeno, cinični epitaf bosanskohercegovačke političke tragikomedije.
U svojoj prostodušnosti, on razgolićuje, prije svega, trenutno stanje bosnjačkih političkih prvaka, tih nesretnih trubadura vlasti čija nekompetentnost, lišena vizije i proaktivnog duha, cvjeta u recikliranim patriotskim ispovjestima kojima se besprijekorno pune redovi Facebook-postova ili minute odabranih TV emisija. Dok oni pjevaju elegije prošlosti i međusobno se glože, jedan drugi čovjek im već više od decenije krade šou.
To je, ko drugi nego, Milorad Dodik. Čovjek čiji trenutni takozvani "pravosudni progon" već sada poprima obilježja epskog narativa, dostojnog ozbiljnog guslarskog poduhvata.
Za razliku od bosnjačkih komentatora političkog stanja, Dodik je akter, ali i dirigent političke simfonije opstrukcija i kriza vlasti u posljednjih najmanje desetak godina. Nažalost, njegov slučaj nije tek površinska burleska za prost narod, već refleksija dubljih strukturalnih napetosti, nesposobnosti i neodgovornosti unutar državne strukture vlasti, gdje se fragmentirana jurisdikcija, etno-politička podređenost i krhka institucionalna ravnoteža sudaraju sa nastojanjima za uspostavljanje vladavine prava, ili barem njene teatralne simulacije.
Bosna i Hercegovina već odavno je paradigmatksi primjer vladavine politike koja neumitno kolonizira, ili bolje rečeno proždire, prostor normativno predviđen za vladavinu pravne države. Ovaj postdejtonski ciklus, gdje pravo kleči pred politikom, fascinira svojom bizarnom složenošću, ali i iritira svojom predvidljivom jalovošću.
Slučaj Dodika može se interpretirati kao emblematična ilustracija tog stanja.
Njegov "pravosudni progon" u praksi postaje poligon za testiranje granica između političke volje i normativnog poretka.
Dok Tužiteljstvo BiH i Sud prividno pokušavaju afirmirati autoritet centralnih institucija, Dodikovi potezi, poput ignoriranja odluka ili retorike o "odcjepljenju manjeg dijela BiH", podcrtavaju koliko je pravni diskurs zapravo podređen političkom voluntarizmu.
Na djelu je sistemska erozija pravne državnosti, gdje provođenje zakona te ustavni principi, poput pravne države, ravnoteže vlasti i sudske autonomije, postaju žrtve etno-centričnih kalkulacija.
Dodikovo ismijavanje pravosudnog procesa, često praćeno javnim istupima koji balansiraju između otvorenih provokacija i negiranja legitimnosti državnih institucija, nije samo lični stav, on je ujedno i odraz dublje disfunkcije.
Sa druge strane, nesposobnost pravosudnih I organa za sprovođenje zakona da efektivno provedu postupak, uslijed proceduralnih labirinata i političkih pritisaka, dodatno urušava povjerenje u njihovu nepristranost.
Ovaj perpetuirajući ciklus pravne subordinacije političkom voluntarizmu fascinira svojom kompleksnošću, ali i frustrira zbog svoje predvidljive neučinkovitosti.
Ovdje se krije gorko pitanje: zašto je proces uopće započet, kad niko nije razmislio kako ga dovesti do kraja?
"Pravosudni lov" na Milorada Dodika nije samo pripovijest o jednom buntovniku, to je ogledalo dejtonske Bosne i Hercegovine, zemlje čiji ustavni okvir i politička dinamika rađaju više apsurda nego nade.
Dok akademski umovi seciraju kompleksne teoretske implikacije, a bosnjački politički prvaci statiraju u kukuruzu, stvarnost ostaje prozaično banalna: može li taj Zepter sa početka priče, uopće, u perspektivi skuhati nešto što bi utažilo glad za pravdom?
