Ratovi u BiH se uvijek vode za grunt.
Projekat Južne plinske interkonekcije Bosne i Hercegovine i Hrvatske trenutno je najaktuelnije pitanje u državi. Izmjene istoimenog zakona upućene su po hitnom postupku u parlamentarnu proceduru gdje će se o njemu izjašnjavati federalni zastupnici oba doma Parlamenta FBiH.
Resorni entitetski ministar energetike, rudarstva i industrije Vedran Lakić kazao je kako se nada skorom rješavanju problematike državne imovine jer bez rješavanja tog pitanja projekat Južne plinske interkonekcije neće biti realiziran.
Ono što ministar prešućuje, ili jednostavno ne zna, jeste činjenica da postoji model rješavanja trase planiranov plinovoda, u situaciji kada on prelazi preko čestica državne imovine.
Postojeći model
Vijeće ministara Bosne i Hercegovine osnovalo je još 2004. godine Komisiju za državnu imovinu u proširenom kapacitetu. Ta komisija za zadatak ima izraditi kriterije za izuzimanje određenih čestica državnog vlasništva od zabrane pod kojom se nalaze odlukom visokog predstavnika, te njenu operacionalizaciju u kontekstu investicionih ili drugih projekata.
Najeklatantniji primjer rada te komisije je prodaja državne imovine na kojoj je izgrađena Ambasada Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini.
Kako je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već godinama prisiljen donositi u suštini iste odluke, koje se tiču državne imovine utvrđivanjem da niži nivoi vlasti poput entitetskih, kantonalnih i slično nemaju ustavnu nadležnost za regulisanje pravne materije koja se tiče imovine Bosne i Hercegovine, postalo je sasvim jasno, čak i onima kojima ova materija nije bliska, da se ona ne smije koristiti, prodavati ili na bilo koji drugi način s njom raspolagati sve dok o tome ne odluči ili Komisija za državnu imovinu, ili Parlament BiH.
Da uprostimo, korištenje imovine koja je pod zabranom raspolaganja kršenje je zabrane visokog predstavnika, a time i njegovih nadležnosti što je u suštini kršenje samog Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Time, sve do donošenja zakona o državnoj imovini na nivou državnih institucija (Parlamenta BiH), sasvim je moguće da za to oformljena komisija bez izazova svoj posao radi neometano.
Potrebno je da se Komisiji za državnu imovinu od strane investitora dostavi prijedlog čestica zemljišta kroz koje će proći Južna plinska interkonekcija, a što je državna imovina, nakon čega bi komisija takve zemljišne jedinice izuzela od zabrane raspolaganja i projekat bi neometano mogao da se realizira.
Dalje, moguće je da Komisija za državnu imovinu utvrdi kriterije u kojim slučajevima skida zabranu sa jedinica državne imovine pa bi Južna interkonekcija i svi slični projekti u administrativnom smislu imali mnogo manje prepreka no što je to bio slučaj ranije.
Državni prihodi
Ono što je važno, jeste da bi svaka investicija, odnosno novac koji je investitor spreman platiti za državnu imovinu postao dio državnih prihoda te bi se u konačnici novac vratio građanima ove zemlje.
Manji bh. entitet Rs u više je navrata jednostrano pokušala nametnuti svoju viziju "podjele državne imovine po teritorijalnom prinicpu", time onemogućivši usvajanje rješenja, pogrešno tumačivši Dejtonovo razgraničenje između dva entiteta kao razgraničenje između entiteta i države koji ne utječu na vršenje nadležnosti od strane BiH, o čemu su više puta pisali iz OHR-a pri donošenju odluka državnog Ustavnog suda.
U prijevodu, teritorijalna podjela državne imovine znači da je država tvorevina entiteta što je narativ koji iz Rs-a godinama grade, a ne da su entiteti tek admnistrativne jedinice suverene države.
Budući da je isključivo na institucijama BiH da uređuju pitanje državne imovine, ukoliko trideset godina nije postojao dogovor o tom pitanju, kako očekivati da jedan projekat, poput onoga Južne interkonekcije, iznjedri najbolje rješenje za državu uzimajući u obzir nevjerovatnu hitnost vezanu za taj projekat o kojem se stalno govori.
Ukoliko postoji državna komisija koja ima mandat da omogući realizaciju projekta Južne plinske interkonekcije, zašto se insistira na donošenju rješenja kojim bi se pitanje imovine BiH konačno reguliralo sveobuhvatnim zakonom?
Kome je u interesu, jer državi sigurno nije, da se tako brzo riješi to pitanje, pa se čak i političke stranke, poglavito iz Federacije BiH utrkuju koja će prije objaviti saopćenje kojima tvrde da, u prijevodu, nemaju namjeru izdati državu usvajanjem nepovoljnih rješenja u vezi državne imovine.
Zadiranje u autonomiju BiH, mijenjanje suverenitea potencijalnim odlukama o državnoj imovini, znači apsolutno raspakivanje Dejtona.
Ključ, dakle, leži u već uspostavljenoj Komisiji za državnu imovinu, koja ima mandat da izuzima pojedine čestice iz režima zabrane raspolaganja i time omogući realizaciju strateških projekata bez čekanja političkog konsenzusa koji decenijama izostaje.
Umjesto da se pitanje državne imovine koristi kao politički alat kao problem u smislu blokade investicija, njegovo operativno rješavanje kroz postojeće institucije predstavlja najbrži i pravno najbolji put ka izgradnji Južne plinske interkonekcije, ali i očuvanju ustavnog poretka Bosne i Hercegovine.
Interesi Rs-a i SAD-a
Interes svih investitora, pa tako i američkih, jeste da se pitanje državne imovine riješi što prije kako bi se pistupilo upotrebi državne imovine u projekte svrhe, a ne radi se nužno samo o Južnoj interkonekciji. Podsjetimo da je zbog neriješenog pitanja državne imovine, odnosno činjenice da su rijeke naše države nominalno teritorijalne vode Bosne i Hercegovine, pa se tako najavljeno korištenje hidropotencijala u kontekstu energetskih projekata ne može zanemariti. Izgradnja hideoelektrane na Drini poznatoj kao Buk Bijela, koja je zajednički projekat ne države BiH i susjedne Srbije, nego manjeg bh. entiteta Rs i Srbije, mogla bi biti konkretizirana ukoliko se zbog investitora usvoji zakon o državnoj imovini.
Dakle, rijeka Drina i sve druge rijeke koje su po odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine državna imovina, ili nalazišta litijuma kojeg samo u jednom dijelu naše zemlje ima u veličini od 50 x 50 kilometara parcele državne imovine, mogle bi zapravo biti meta stranih investitora, pa bi se time interes dominantnih političkih snaga iz Rs-a mogao preliti preko narativa o državnoj imovini koji pogodovanjem investitorima, kroz priču o "omogućavanju projekata" mogu otvoriti vrata borbi za resurse u Bosni i Hercegovini.
U jedinstvenom političkom trenutku kada se dogodilo preplitanje vladajućeg SNSD-a iz entiteta Rs, sa američkim projektnim interesima, na temelju nedovoljne informiranosti o tematici državne imovine koju i državni Ustavni sud predstavlja kao jedinstven primjer u širim razmjerama, moglo bi zapravo značiti da se država razbija partikluarnim interesima grupisanima u veće projekte, kako bi se ostvarili ratni ciljevi. Jer ratovi u BiH se uvijek vode za grunt.
(Stav.ba)
