Piše: Mustafa Cerić
Jučer, 13. oktobra 2025. god., oči svijeta ponovo su se okrenule prema Šarm El-Šeikhu. Pod pokroviteljstvom američkog predsjednika Donalda Trumpa, lideri više od dvadeset zemalja okupili su se na obalama Crvenog mora kako bi potpisali deklaraciju koja nije obećavala samo utišavanje oružja u Gazi, već i ponovno buđenje nade u regiji iscrpljenoj generacijama bola.
Bio je to trenutak ispunjen simbolikom – oslobađanja talaca, govor o obnovi, i krhka objava o „novoj eri“. Ipak, činilo se kao da i sâm zrak zadržava dah, svjestan da mir proglašen u govorima mora pronaći svoj put do savjesti naroda. Simbolika ne završava ratove; samo istina i pravda to može.
Patnje palestinskog naroda postalo je jedno od moralnih pukotina savremene historije. Generacije su rođene pod sjenom okupacije, s uspavankama zamijenjenim sirenama i snovima ograđenim zidovima. Govoriti o „miru“ bez suočavanja s korijenima te patnje znači brkati tišinu s harmonijom. Primirje može utišati bojno polje, ali samo istina i pravda mogu umiriti ljudsko srce.
Samit u Šarm El-Šeikhu ne smije biti zapamćen kao završni čin diplomacije, nego kao njen ponovni početak. Ono što je jučer započeto ne smije biti kraj, već novi biti početak – preusmjeravanje američkog pogleda s upravljanja sukobom prema njegovanju pravednosti. Jer, ako mir treba trajati, mora biti utemeljen na dostojanstvu onih koji su najviše patili.
Amerika se danas nalazi na moralnom raskršću. Njena moć na Bliskom istoku je ogromna, ali isto tako i njena odgovornost. Prava mjera vodstva ne ogleda se u očuvanoj moći, nego u praktikovanoj empatiji – u sposobnosti da se čuje vapaj obespravljenih i da se savez pretvori u razumijevanje. Mjera ove „nove ere“ neće biti zapisana u saopćenjima ni rukovanjima, nego u tome hoće li palestinsko dijete moći odrastati vjerujući da sloboda nije strana riječ.
Neka riječi izgovorene jučer u Šarm El-Šeikhu ne nestanu u pustinjskoj tišini. Neka puste korijen – u politici, u savjesti, u hrabrosti. Budućnost se ne može graditi na oportunizmu, nego samo na iskrenosti i pravednosti.
Dok čitate ovo otvoreno pismo, molim vas da se sjetite jučerašnjeg samita ne kao trijumfa koji treba slaviti, nego kao odgovornosti koju treba ispuniti. Svijet je predugo čekao mir koji diše poput života - ne u zastoju, nego u kontinuitetu. Ako je jučer otkrilo ono čemu čovječanstvo teži, neka danas i sutra otkriju ono što je čovječanstvo naučilo: da istina i pravda nisu suprotnost miru, nego njihov temelj.
Generacijama su Sjedinjene Američke Države stajale kao globalni simbol slobode i ljudskog dostojanstva. Njihov moralni glas – kada je vođen pravednošću – imao je težinu daleko izvan njihovih granica. Bosna je živi svjedok tome. Ipak, u dugoj historiji američkog angažmana na Bliskom istoku, postavlja se pitanje koje se tiče i savjesti i strategije: Je li vaša odanost jednom malom savezniku zaslijepila vaše oči za prijateljstvo miliona?
Decenijama je američka politika u regiji bila gotovo isključivo usmjerena prema Izraelu. Takav pristup je nekada imao smisla u kontekstu Hladnog rata i zajedničkih demokratskih ideala. No danas, on prijeti da svede američki utjecaj na iskrivljenu sliku stvarnosti. Bliski istok nije monolit definiran sukobima, niti područje trajnog neprijateljstva prema Zapadu. To je mozaik – drevan, ponosan i složen – u kojem ogromna muslimanska većina dijeli mnogo više s američkim interesima i vrijednostima nego što se često pretpostavlja.
