Opsada Sarajeva, jedna od najdokumentiranijih ratnih operacija protiv civilnog stanovništva u modernoj povijesti, u takvoj interpretaciji postaje „nužna zaštita“ od navodnog islamističkog preuzimanja grada. Granatiranje se prikazuje kao „sigurnosna mjera“, a etničko čišćenje...
Piše: Mustafa Cerić
U našim društvima povijest zauzima položaj daleko širi od akademskog polja. Ona je istodobno instrument političkog legitimiranja, simboličko sredstvo kolektivnog identiteta i retorički alat u borbi za interpretativnu dominaciju. Ova višestruka funkcionalnost povijesti posebno dolazi do izražaja u diskursima koji se odnose na srpsku agresiju na Bosnu i srpski genocid nad Bošnjacima, naročito na opsadu Sarajeva.
Članak historičarke Marie‑Janine Čalić, objavljen u „Die Zeitu“, pod naslovom „Sarajevo postaje muslimanski grad“, (original na linku:https://p.dw.com/p/54Rqy?maca=bs-Whatsapp-sharing), služi kao povod za analizu načina na koji se akademske opservacije mogu upotrijebiti izvan njihova izvorno znanstvenog okvira. Iako je tekst Čalić historijski umjeren i metodološki konzistentan, njegovo čitanje i korištenje u određenim političkim krugovima pokazuje kako fragmenti historiografskog znanja mogu postati ideološki rekviziti u postratnim interpretacijskim borbama.
Čalić u svom članku analizira dugoročne procese promjene demografske i kulturne strukture Sarajeva. Takve tvrdnje, promatrane u širem društvenom kontekstu, predstavljaju legitimne historiografske uvide. Međutim, politička aproprijacija njezinih navoda odvija se kroz proces selektivnog citiranja, gdje se pojedini odlomci izdvajaju iz analitičkog konteksta i preoblikuju u moralno opravdanje srpskih ratnih operacija tokom najduže opsade jednog grada, Sarajeva u modernoj povijesti 1425 dana.
To pretvaranje historiografske fusnote u političku batinu može se promatrati kao trajna tehnika nacionalističkog diskursa. Akademska analiza postaje retorički materijal za konstrukciju narativa u kojem agresija poprima obilježja obrane, a žrtva se prikazuje kao latentna prijetnja.
U političkom i medijskom prostoru često se reproducira narativna matrica koja ima jasne korijene u retorici doživotno osuđenog ratnog zločinca za genocid nad Bošnjacima/muslimanima Radovana Karadžića. Ovaj diskurzivni obrazac temelji se na konstrukciji kolektivne ugroženosti i monumentalne uvrijeđenosti. Prema toj logici, svaki čin agresije interpretira se kao preventivna reakcija na imaginarne ili fiktivne prijetnje.
Opsada Sarajeva, jedna od najdokumentiranijih ratnih operacija protiv civilnog stanovništva u modernoj povijesti, u takvoj interpretaciji postaje „nužna zaštita“ od navodnog islamističkog preuzimanja grada. Granatiranje se prikazuje kao „sigurnosna mjera“, a etničko čišćenje kao „očuvanje etničkog prostora“. Ove strategije retoričke inverzije predstavljaju pokušaj moralnog preokretanja uloga žrtve i dželata.
Jedna od najčešćih strategija relativizacije ratnih zločina jest preusmjeravanje pažnje s konkretnih i dokumentiranih epizoda nasilja na kulturne ili ideološke teme. U slučaju Sarajeva, fenomen dobro dokumentiran kao „Sarajevo Safari“ — sudjelovanje stranaca u pucanju na civile radi zabave — predstavlja ozbiljan izazov svakoj naraciji koja teži prikazati opsadu kao simetričan ili opravdan sukob.
Kako bi se izbjegla rasprava o tim epizodama, diskurs se pomjera na teme poput „Islamske deklaracije“, Ajvatovice, panislamskih strujanja ili halal manifestacija. Time se kulturni elementi bošnjačkog identiteta pretvaraju u retoričke distrakcije, dok se stvarni uzroci ratne traume Sarajeva zamagljuju ili relativiziraju. Takvo preusmjeravanje funkcionira kao oblik simboličke zamjene teza, gdje se kulturni fenomeni koriste kako bi zamijenili pravnu, političku i moralnu odgovornost.
Činjenica da je Sarajevo nakon rata pretrpjelo znatne demografske promjene neupitna je. No, propagandna interpretacija tih promjena pokušava ih prikazati kao izraz dobrovoljne etničke homogenizacije, a ne kao posljedicu masovnog raseljavanja uzrokovanog četverogodišnjom opsadom. Ovakva naracija implicira da je grad „nacionalizirao sâm sebe“, zanemarujući pritom ulogu strukturnog nasilja, trauma i egzodusa.
Ovaj fenomen može se opisati kao „sindrom začuđene opsade“, gdje se ignorira osnovna sociološka činjenica: društva izložena ekstremnom nasilju često se nakon rata homogeniziraju, ne kao izraz nacionalističke volje, nego kao posljedica dugotrajnog straha i razaranja društvenih mreža. Ovakve interpretacije stoga više odražavaju političke potrebe suvremenog diskursa nego stvarne povijesne dinamike.
Analiza pokazuje da se suvremena politička aproprijacija historiografskih tekstova Marie‑Janine Čalić može razumjeti samo u širem kontekstu post-jugoslavenskih narativa koji teže relativizirati agresiju na državu Bosnu i Hercegovinu i revidirati moralni poredak ratnih zbivanja – srpskog genocida nad Bošnjacima-muslimanima. Pretvaranje znanstvenog znanja u politički argument nije slučajna pojava, nego nastavak dugotrajnog diskurzivnog obrasca u kojem se povijest koristi kao instrument simboličke moći.
Sarajevo, kao grad koji je preživio opsadu i njene dugotrajne posljedice, ostaje izazov svakom narativu koji pokušava objasniti njegovu patnju bez priznavanja njenih uzroka. U tom smislu, kritička analiza retoričkih strategija koje zamjenjuju uzrok i posljedicu nužna je ne samo radi očuvanja historiografske preciznosti, nego i radi etičke odgovornosti u javnom govoru.
Postscriptum:
Njemačka povjesničarka Marie-Janine Čalić (rođena 1962.) predaje povijest jugoistočne Europe na minhenskom Ludwig-Maximilians-Universität. Bila je devedesetih i savjetnica Posebnog izaslanika UN-a za bivšu Jugoslaviju, radila je stručne analize za Haaški sud i njemačko Savezno tužiteljstvo.
