Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja je preživjela Obmanu, mora biti svjesna ovih paralela i glasno upozoravati na opasnosti takve politike. Ako nas historija ičemu uči, to je da demonizacija, isključivanje i sistemska represija nikada ne ostaju bez posljedica.
Piše: Esad Širbegović
Njemačka sve dublje tone u autoritarizam, a muslimanske zajednice, posebno Arapi i Palestinci, postaju glavna meta nove desničarske politike pod vodstvom Friedricha Merza. Dok Merz poziva u posjetu izraelskog premijera Benjamina Netanyahua – uprkos nalogu Međunarodnog krivičnog suda za ratne zločine – muslimani u Njemačkoj se suočavaju s porastom diskriminacije, kriminalizacijom političkog izraza i sve otvorenijim antimigrantskim narativima.
Njegova pobjeda na izborima dodatno je učvrstila Staatsräson, doktrinu prema kojoj je sigurnost Izraela jedan od glavnih prioriteta njemačke države, ali koja sada služi kao opravdanje za gušenje osnovnih ljudskih prava. Merzov CDU ne samo da se ne distancira od ekstremne desnice, već sve više usvaja njezin jezik i politiku, što je alarmantno za manjinske zajednice.
Islam i muslimani kao novi unutrašnji neprijatelj
Negativni prikazi muslimana i Arapa dominiraju njemačkim medijima i političkim diskursom, dok je njihova stvarna prisutnost u ovim sferama minimalna. Prema prošlogodišnjoj studiji EU o islamofobiji, Njemačka je druga najgora država u Evropi po pitanju anti-muslimanskog rasizma - islamofobije. Prva je Austrija.
Alternativa za Njemačku (AfD) ostvarila je najbolji rezultat za krajnju desnicu od Drugog svjetskog rata, a u svom programu islam spominje 50 puta – isključivo u negativnom kontekstu.
Iako AfD neće direktno biti u vlasti zbog tzv. „vatrenog zida“ koji bi trebao spriječiti koaliciju s krajnjom desnicom, Merz i CDU efektivno implementiraju politiku koju zagovara AfD. Njegov pristup nije samo pasivan – on aktivno širi prostor za diskriminaciju muslimana, koristeći se Staatsräsonom kao političkim oružjem.
Njemačka sada kriminalizira politički aktivizam Palestinaca i njihovih saveznika. Merz je obećao proširiti zakon o rasnoj netrpeljivosti kako bi uključivao zabranu „negiranja izraelskog prava na postojanje“ – formulaciju bez uporišta u međunarodnom pravu, ali s očiglednim ciljem: cenzurisati Palestince i njihove narative.
Obmana i njemačko historijsko slijepilo
U ovom kontekstu, Bosna i Hercegovina može ponuditi bolnu, ali jasnu historijsku paralelu.
Priprema za Obmanu – Genocid nad Bošnjacima (1992–1995) bio je prethodno pripremljen sistematskom demonizacijom Bošnjaka, koji su prikazani kao prijetnja, da bi na kraju postali žrtve istrebljenja.
Retorika koja je prethodila Obmani – priče o islamskoj prijetnji, etiketiranje Bošnjaka kao „radikala“, negiranje njihovog političkog legitimiteta – gotovo je identična onome što se danas dešava muslimanima u Njemačkoj.
Njemačka elita ne vidi ovu historijsku ironiju. Pod plaštom borbe protiv antisemitizma, islam i Arapi su postali neprijatelj, dok se zakoni protiv „antisemitizma“ koriste za zabranu palestinskih protesta i čak kriminalizaciju isticanja palestinske zastave. Ovo je posebno zabrinjavajuće s obzirom na to da su ključne zakonske mjere protiv „antisemitizma“ dolazile ili bile podržane od strane AfD-a – stranke koja je ranije tvrdila da Njemačka treba „prekinuti s kulturom kajanja“ zbog holokausta.
Danas se u Njemačkoj sve više briše granica između legitimne kritike Izraela i kriminalizacije političkog neslaganja. Oni koji govore protiv izraelskih akcija u Gazi sve češće ostaju bez posla, dobijaju sudske kazne ili ih se protjeruje iz akademskih i političkih sfera.
Sigurnost kao uvjetna privilegija
Nakon 7. oktobra, muslimanima u Njemačkoj je rečeno da je njihova zaštita od desničarskih napada „uvjetovana“ – vicekancelar Robert Habeck jasno je poručio da se muslimani moraju distancirati od Hamasa ako žele sigurnost. Ovo je opasan presedan. Država koja bi trebala štititi sve svoje građane sada uvodi moralne i političke testove lojalnosti, kao da sigurnost nije osnovno pravo, već privilegija koja se može dodijeliti ili oduzeti.
Tokom Obmane, svijet je gledao kako međunarodne sile izjednačavaju napadnute i napadače, dok su Bošnjaci morali dokazivati da nisu „islamski ekstremisti“ kako bi dobili osnovnu humanitarnu pomoć. Danas, muslimani u Njemačkoj prolaze kroz sličnu dinamiku – njihova lojalnost se stavlja pod znak pitanja, njihovi narativi se brišu, a država ih tretira kao prijetnju, a ne kao ravnopravne građane.
Historija se ponavlja
Njemačka ide opasnim putem. Oslanjajući se na Staatsräson kako bi opravdala represivne mjere, država se sve više udaljava od osnovnih demokratskih principa. Muslimani, posebno Arapi i Palestinci, postaju meta, a politika koja je nekada bila ekskluzivno rezervisana za ekstremnu desnicu sada je postala mainstream.
Bosna i Hercegovina, kao zemlja koja je preživjela Obmanu, mora biti svjesna ovih paralela i glasno upozoravati na opasnosti takve politike. Ako nas historija ičemu uči, to je da demonizacija, isključivanje i sistemska represija nikada ne ostaju bez posljedica. Njemačka možda misli da djeluje u ime „moralne odgovornosti“, ali u stvarnosti ponavlja greške koje su dovele do najgorih tragedija u modernoj evropskoj historiji.
