Visoki predstavnik je, koristeći bonske ovlasti, poništio zaključke koje je Narodna skupština Rs usvojila u vezi sa procesom koji se, pred Sudom BiH, vodi protiv predsjednika tog entiteta Milorada Dodika.
Vlasti Rs su reagirale prilično blago. Posljednja u nizu reakcija jeste autorski tekst samog Dodika za Glas Srpske, u kojem on ističe da odluka visokog predstavnika Christiana Schmidta “nije samo pravno problematična, već je i etički sporna”. Dodik govori o etici. Da nije smiješno bilo bi tužno. Zapravo i jeste tužno, bar sa stanovišta samog Dodika.
Umjesto da zaprijeti da će zaključke provesti po svaku cijenu ili da će uhapsiti Schmidta (recimo), Dodik se žali na Schmidtovu intervenciju, posmatrajući je čak i sa etičkog stanovišta.
U sjajnoj genealogiji Dejtonskog sporazuma (Put ka Dejtonu), Derek Chollet piše kako je paljansko rukovodstvo, na čelu s Radovanom Karadžićem, bilo arogantno prema međunarodnoj zajednici, sve dok nisu počeli vazdušni udari NATO-a na položaje VRs-a. Tada je Karadžić, veli Chollet, po prvi put promijenio ton, ističući da se, kako je rekao, osjeća “poniženim”.
Slično je reagirao i drugi čelnik Rs Nikola Koljević, koji se, sav uspaničen, žalio američkoj delegaciji da je jedan tomahawk pao nedaleko od njegove kuće. Iako su godinama prije toga, projektili padali po kućama ljudi širom BiH, Koljević nije osjećao zabrinutost, sve dok na svojoj koži nije vidio šta to znači.
Sasvim drugačije je, kako svjedoči Wesley Clark, reagirao Milošević. Predsjednik SR Jugoslavije je, kaže ovaj general, s poštovanjem govorio o američkoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći, ističući da protiv takvog neprijatelja “Srbi nikad nisu imali šanse.”
Chollet također pojašnjava da je Milošević (nesumnjivo, pod dojmom vojne nadmoći NATO-a) bio prilično kooperativan u Dejtonu, te je pristao na brojne odredbe koje pričinjavaju glavobolju današnjem establišmentu u Banjoj Luci (npr. onu o strukturi Ustavnog suda i njegovoj nadređenosti u odnosu na organe vlasti entiteta).
Kao što je Milošević 1995. prilično racionalno pristupio činjenici američke moći, tako čini se rezonuje danas Aleksandar Vučić, koji se već sedmicama ne oglašava na “etički sporne” odluke visokog predstavnika usmjerene protiv Dodika.Razlog: američke vlasti snažno podržavaju odluke OHR-a.
Prije nekoliko dana, jedan od vodećih desnih intelektualaca u Srbiji Milo Lompar kazao je da, u situaciji kada se suočava sa studentskim protestima, Vučiću najveću podršku daje američki ambasador Christopher Hill. Provjerio sam sa nekim od svojih beogradskih prijatelja, koji se posve razlikuju od Lompara, da li dijele navedeni dojam. Potvrdili su.
Sve dok Vučić bude poštovao Dejtonski sporazum, ne bude se miješao na dnevnoj bazi u sporove unutar BiH (kao što to čini Vlada Hrvatske), može računati na Hillovu podršku (naravno, uz ostale uslove koji se tiču Kosova, odnosa prema Rusiji, litijuma, itd.).
A da li će se sve promijeniti, za 15 dana, kada Trump preuzme vlast?
Dodik se nada da će se s Trumpom američka politika u BiH promijeniti. Možda i hoće. Ko zna šta će se dešavati u iduće četiri godine, ako Dodik ostane ne vlasti). Indikativno je, recimo, da se niko od Trumpovih ljudi (pa čak ni notorni Grenell) nije pritekao u pomoć Dodiku, s nekom izjavom na društvenim mrežama (recimo), u kojoj bi osudio “etički sporno” djelovanje OHR-a. Ako Trumpova administracija podržava Dodika, ako je Orban veza među njima, zar ne bi bilo logično da su se Trumpovi ljudi već oglasili?
Zar bi se Michael Murphy usudio raditi to što radi da je Trumpova administracija protiv toga? Zar bi to činio sam Schmidt, koji će u idućim godinama crpiti svoj autoritet iz oslonjenosti na istu tu administraciju?
“Demokratija”, veli Dodik u svom članku, “počiva na slobodi izražavanja, razmjeni mišljenja i argumentovanom dijalogu…” Da nije i smiješno i tužno bilo bi samo jedno od to dvoje.
Zatim govori o čovjeku kao biću, čije je temeljno obilježje – mišljenje; dakle, skoro kao Aristotel u Nikomahovoj etici i Politici. S tim što grčki filozof ističe da i neke životinje imaju određenu moć mišljenja, pa recimo znaju da ne trebaju ulaziti u sukob s jačim. Ima li Dodik takvu moć mišljenja?
Čini se da ima.
“Schmidt ovim postupcima”, veli on, “ne samo da potkopava suverenitet, već ozbiljno ugrožava šanse za izgradnju dugoročnog povjerenja između različitih naroda u BiH.”
Zar ovo ne zvuči divno: bogatstvo raznlikosti, međusobno povjerenje, itd. Dodik vlada multi-kulti diskursom kao prava “zvijezda granta” (Senad Avdić). To se desi liderima u Republici Srpskoj svaki put kad politički (ako već ne doslovni) tomahwak proleti pored njihove kuće.
Devalvirajući zaključke NSRS na status “stavova” (pukog mišljenja), Dodik ne pokazuje zube, već da ih nema (navodno). Patetično govoreći o demokratiji, Dodik zapravo vrlo ciljano želi poslati poruku da nije opasan, da je nemoćan, itd. To je u trenutnim okolnostima vrlo mudra politika. Nije pametno da nastavlja provocirati Amerikance. “Bar dok se okolnosti ne promijene…” Ako se promijene.
Dodik će reći da njegova politika da se stvari u BiH trebaju rješavati “unutrašnjim dijalogom”, bez miješanja stranaca, višedecenijska, te da nije iznuđena trenutnom situacijom. U izvjesnom smislu, i to je istina.
