Istina je da je Dodikov pristup Trumpovoj administraciji, u kombinaciji s čvrstom podrškom Viktora Orbána, Vladimira Putina i vlade Benjamina Netanyahua, duboko opasan za Bosnu i Hercegovinu.
Piše: Jasmin Mujanović
Ne može se umanjiti značaj nedvojbene političke pobjede (ili pobjedā) Milorada Dodik tokom nedavne posjete Vašingtonu, uključujući i boravak u samoj Bijeloj kući. Pokušaji bosanskohercegovačkih zvaničnika da umanje značaj Dodikovog boravka u američkoj prijestolnici, kao sastanaka njega i njegovog tima sa visokim zvaničnicima Trumpove administracije, naprosto su promašaj. Pa čak i komičan promašaj.
Istina je da je Dodikov pristup Trumpovoj administraciji, u kombinaciji s čvrstom podrškom Viktora Orbána, Vladimira Putina i vlade Benjamina Netanyahua, duboko opasan za Bosnu i Hercegovinu, njenu suverenost i teritorijalni integritet. Riječ je o državi koja, kako sam objašnjavao još 2022, nema nijednog istinski pouzdanog saveznika. Takvo je činjenično stanje, a bosanskohercegovački najviši zvaničnici – i iz vlasti i iz opozicije – kroz poslijeratne decenije nisu učinili gotovo ništa da takvo stanje promijene.
Nema vremena za stranačke obračune
Svako kome je iole stalo do dobrobiti Bosne i Hercegovine, bio on građanin u domovini ili u dijaspori, strani prijatelj ili simpatizer osjeća da je ovo trenutak krajnje hitnosti.
Ima se koga kriviti za ovakvo stanje. I sadašnja vlast u Sarajevu, ali i njeni prethodnici, pokazivali su izuzetne nivoe nesposobnosti i neznanja u gotovo svim ključnim trenucima moderne historije zemlje. No, koliko god katarze i zadovoljstva bilo u kafanskim prozivkama i uvredama, sada je ipak vrijeme za koordiniran odgovor u odbrani osnovnog integriteta i sigurnosti države. Nije vrijeme za ubiranje političkih poena.
Mora se iznaći konkretan program za ispravljanje kursa zemlje. Taj program neće odmah dati rezultate, i bez obzira na ono što se uradi danas ili sutra, politička i sigurnosna pozicija Bosne i Hercegovine će se u kratkom roku vjerovatno pogoršati. To je posljedica odluka donesenih jučer, prije godinu dana i prije deset godina.
Ali strateške odluke donesene danas mogu dati rezultate za pet, deset ili petnaest godina. Da bi za to postojala ikakva šansa, potrebna je odlučna akcija – sada.
Četiri koraka ka jasnijoj slici
Prvo, sadašnji se trenutak mora prepoznati kao kriza, a svi relevantni politički akteri u Sarajevu moraju reagirati u skladu s tim. To znači ostaviti po strani stranačka prepucavanja i lične animozitete.
Drugo, mora se postići osnovni, minimalni sporazum među relevantnim parlamentarnim i političkim akterima, fokusiran na: odbranu suvereniteta i teritorijalnog integriteta države; funkcionalnost sigurnosnih i obavještajnih struktura i njihovo popunjavanje kadrovima lojalnim ustavnom poretku i vladavini prava; te jedinstven nastup prema međunarodnoj zajednici.
Ova posljednja tačka ne znači samo ponavljanje fraza o euroatlantskim integracijama, već jasnu posvećenost bezuslovnoj odbrani ustavnog poretka, uz stav da se njegove izmjene mogu provoditi isključivo kroz demokratske institucije države i uz demokratsku saglasnost građana.
Treće, sadržaj tog osnovnog sporazuma mora biti razjašnjen i predočen domaćoj javnosti i međunarodnim partnerima. Mora biti nedvosmisleno da se radi o zajedničkoj poziciji svih prodržavnih aktera – i vlasti i opozicije.
Četvrto, mora se priznati i, koliko je moguće, prevladati strukturna nesposobnost države da vodi racionalnu diplomatiju. Potrebno je uspostaviti nestranačke fondove – kroz kantone, općine ili privatne izvore – čija će isključiva svrha biti promocija strateških i političkih interesa Bosne i Hercegovine u međunarodnoj areni, bez obzira na to ko je na vlasti u Sarajevu.
Ta sredstva treba koristiti za razvoj tzv. Track II diplomatije, za kulturnu i sportsku diplomatiju, za osiguravanje prisustva zemlje na relevantnim međunarodnim političkim i ekonomskim forumima, te za omogućavanje plasmana bosanskohercegovačkih studenata, naučnika, muzičara, poduzetnika i sportista u najprestižnije institucije u svojim oblastima. Dio sredstava mora biti namijenjen i za trajno političko i diplomatsko zastupanje interesa BiH u ključnim svjetskim centrima, bez obzira na sastav Ministarstva vanjskih poslova ili Predsjedništva.
Ovo stalno političko i diplomatsko prisustvo ne može i ne smije biti zadatak dijaspore. Štaviše, to, ni politički ni pravno, u većini slučajeva nije moguće. Dijaspora se može uključivati kroz različite inicijative, uključujući programe povratka i preseljenja, ali ona ne može biti lobista države. Takvu ideju moramo odbaciti.
Konkretni prijedlozi za nestranačku diplomatiju
Umjesto toga, profesionalne lobističke i PR firme – u Vašingtonu, Londonu, Briselu, Berlinu, Parizu i drugim centrima – moraju biti angažirane putem ovih fondova, uz jasno definisane ciljeve. Trenutno je, primjerice, najvažniji zahtjev ponovno uvođenje američkih sankcija Dodiku i njegovom režimu, te uvođenje takvih sankcija među državama članicama Evropske unije.
Integritet takvog fonda može se osigurati angažmanom strane fiducijarne ili računovodstvene kuće, dok bi lokalnu upravu vodio odbor uglednih državnika izvan dnevne politike, čija je posvećenost državnosti Bosne i Hercegovine neupitna – poput Mire Lazovića, Harisa Silajdžića, Jakoba Fincija, Bogića Bogićevića i drugih.
Ovo ne bi trebalo ni objašnjavati ni posebno zagovarati. Riječ je o pristupu koji je sam po sebi očigledan i koji je trebao postati standard još prije nekoliko decenija. Na to su bosanskohercegovačke zvaničnike više puta upozoravali i strani partneri, izražavajući zaprepaštenje zbog izostanka ovakvih elementarnih diplomatskih i političkih programa.
No, prošlost se ne može promijeniti. Sada je ključno pitanje postoji li dovoljno intelektualnog i političkog kapaciteta unutar bosanskohercegovačke političke klase – i među onima koji je biraju – da se zemlja sigurno provede kroz nadolazeću oluju.
