Neuspjeh denacifikacije Njemačke: Od judeo-bolševizma do islamoljevičarstva

Baš kao što su Jevreji nekad bili optuženi za komunističku subverziju, danas su muslimani i njihovi politički saveznici predstavljeni kao egzistencijalne prijetnje zapadnim demokratijama.

Piše: Esad Širbegović

Na 75. Berlinskom internacionalnom filmskom festivalu, dobitnica Oscara Tilda Swinton zauzela je odlučan stav podržavajući pokret za bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS), poznat po zagovaranju ekonomskih i kulturnih bojkota Izraela kao odgovora na njegov tretman Palestinaca. Swinton, koja je nagrađena za životno djelo, iskoristila je svoju platformu da kritikuje državno nasilje i saučesništvo međunarodnih institucija u omogućavanju masovnih zločina. Također je naglasila važnost bojkota kao oblika otpora, objašnjavajući svoju odluku da prisustvuje festivalu uprkos njenom slaganja s principima BDS-a.

Međutim, Swintonov stav naišao je na neprijateljski prijem u njemačkim medijskim krugovima. Jan Feddersen, novinar i urednik lista Die Tageszeitung (taz), koji se samodefiniše kao ljevičarski, dao je krajnje reakcionaran komentar o Swintonovoj. Napisao je:

"Ona je najsamozadovoljniji horor naše islamoljevičarske kulturne šikarije. Neprijatno."

Feddersenove riječi primjer su zabrinjavajućeg obrasca u njemačkom diskursu: prisvajanje propagandnih taktika iz nacističkog perioda kako bi se ciljala nova manjina. Njegova upotreba termina "islamoljevičarstvo" ( fr. islamogauchisme) odražava antisemitističku tropu "judeo-bolševizma", koja je lažno povezivala Jevreje s komunizmom i pomogla opravdati Holokaust. Ovo poređenje otkriva do koje mjere Njemačka nije uspjela u denacifikaciji—ne samo u demontaži nacističkih institucija, nego i u iskorjenjivanju ideoloških okvira koji su ih omogućili.

Judeo-bolševizam: Konstrukcija jevrejsko-komunističkog neprijatelja

Mit o judeo-bolševizmu bio je centralni element nacističke propagande. Predstavljao je Jevreje kao glavne arhitekte komunizma, kriveći ih za političke prevrate i društvene nemire. Ova teorija zavjere igrala je ključnu ulogu u opravdavanju anti-jevrejskih politika, od pravne diskriminacije do masovnog istrebljenja. Nacistički lideri poput Reinharda Heydricha i Ericha von Mansteina eksplicitno su povezivali svoje genocidne politike s potrebom da se eliminira "jevrejsko-bolševička prijetnja". Posljedice su bile katastrofalne: Holokaust je rezultirao industrijskim ubistvom šest miliona Jevreja, djelimično legitimiziranim uvjerenjem da su Jevreji ideološki opasni.

Ali ovaj trop nije bio jedinstven za nacističku Njemačku. Carska Rusija i razni desničarski pokreti u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama dugo su koristili ideju jevrejsko-komunističke zavjere kako bi mobilizirali nasilje i društvenu isključenost. Američki industrijalac Henry Ford objavio je 1920-ih godina Međunarodnog Jevreja, tekst koji je ojačao ovu teoriju zavjere i pomogao ukorijeniti antisemitizam u zapadni politički diskurs.

Islamoljevičarstvo: Savremena paralela

Savremeni povratak reakcionarne retorike zamijenio je jevrejsko-komunističkog neprijatelja s "islamoljevičarskom" prijetnjom. Poput judeo-bolševizma, islamoljevičarstvo zamišlja savez između vjerske manjine (muslimana) i političke ideologije (ljevičarskih pokreta), prikazujući ih kao egzistencijalne prijetnje zapadnoj civilizaciji. Ova formulacija služi višestrukim funkcijama:

Podsticanje islamofobije: Prikazivanjem islama kao inherentno ideološkog i opasnog opravdavaju se državne politike koje ograničavaju vjerske slobode i građanska prava muslimana.

Podrivanje ljevice: Delegitimizira se progresivne pokrete povezujući ih s ekstremizmom, posebno kada kritikuju državni rasizam i kolonijalno naslijeđe.

Suzbijanje političkog neslaganja: Kritike vanjske politike i sigurnosnih mjera prikazuju se kao simpatije prema terorizmu, obeshrabrujući otpor državnom nasilju.

Feddersenovo opisivanje Swintonove kao simbola "islamoljevičarske" kulture klasičan je primjer ove strategije. U stvarnosti, Swintonin govor nije pominjao islam, već državno nasilje i institucionalnu saučesništvo u ratnim zločinima. Ipak, u njemačkoj javnoj sferi, podrška pravima Palestinaca rutinski se redefinira kao ideološka, pa čak i vjerska prijetnja.

Neuspjeh denacifikacije

Njemačka službena poslijeratna naracija naglašava njenu posvećenost denacifikaciji, ali Feddersenov komentar razotkriva duboke ideološke kontinuitete koji i dalje postoje. Dok je nacistički antisemitizam formalno osuđen, njegova strukturalna logika—konstruisanje unutarnjih neprijatelja putem ideoloških asocijacija—ostaje netaknuta. Baš kao što su Jevreji nekad bili optuženi za komunističku subverziju, danas su muslimani i njihovi politički saveznici predstavljeni kao egzistencijalne prijetnje zapadnim demokratijama.

Ovaj neuspjeh denacifikacije nadilazi samu retoriku. Njemački zakoni koji su nekad ciljali Jevreje pod nacizmom sada su preusmjereni na suzbijanje solidarnosti s Palestinom i političkog izraza muslimana. Rezolucija Bundestaga iz 2019. godine, koja izjednačava BDS s antisemitizmom, ilustrira ovu promjenu, kriminalizirajući nenasilni otpor i gušeći neslaganje pod krinkom borbe protiv govora mržnje.

Suočavanje s historijskim kontinuitetima

Ako Njemačka zaista želi naučiti iz svoje historije, mora se suočiti s kontinuitetima isključivanja. Islamoljevičarski epitet nije samo politička uvreda—on je nastavak nasilne tradicije koja je nekad Jevreje predstavljala kao zavjereničke prijetnje, što je dovelo do njihovog sistematskog istrebljenja.