Piše: Mustafa Cerić
Podgoricom su ovih dana ponovo odjekivali uzvici koji paraju srce svakome ko pamti iole istoriju krvi na ovim prostorima: „Ubij, ubij Turčina!“, „Zakolji Turčina da ne postoji!“. Te riječi, te psovke civilizaciji, ne pripadaju ni 21. vijeku, ni Crnoj Gori koja se ponosi antifašizmom, već tamnom ponoru balkanskih noćnih mora — onom istom iz kojeg su se 1995. prolomili zločinački uzvici Ratka Mladića: „Napokon je došao trenutak da se Turcima osvetimo!“
To nije bio samo govor mržnje, to je bio prolog genocida. I zato danas, kada se tri decenije kasnije u srcu Crne Gore ponovo urlika protiv „Turaka“, svaki razumni čovjek mora osjetiti istu jezu, isti prepoznatljivi otrov koji je već jednom potopio hiljade nevinih života u Srebrenici, Višegradu, Foči, Prijedoru.
To nije folklor, to nije nacionalni ponos — to je fašizam pod guslama, to je šovinizam obučen u Njegošev jezik i maskiran u „tradiciju“. Kada neko viče „Ubij Turčina“, on ne misli na Osmansko carstvo, nego na svog komšiju, na svog sugrađanina, na svakog muslimana koji se danas usudi postojati i disati isto vazduh slobode.
I nije slučajno da se sve to događa baš u Crnoj Gori, zemlji iz koje su ponikli i Milošević i Karadžić, zemlji koja i danas, umjesto da se suoči sa svojim sjenkama, često nalazi opravdanje u „mitu“ i „junačkoj pjesmi“. Nije ni slučajno da se ti povici poklapaju s političkim usponom onih koji bi najradije poništili i Srebrenicu i svaku riječ odgovornosti.
