U svjetlu rastuće nesigurnosti na evropskom kontinentu — posebno nakon ruske agresije na Ukrajinu i mogućeg povratka Donalda Trumpa na vlast u SAD-u — EU nastoji osnažiti svoju stratešku autonomiju u sektoru odbrane. Inicijative poput „Re-Arm Europe“ naglašavaju hitnost zajedničkog evropskog odgovora, dok se istovremeno otvaraju vrata ponovnom promišljanju odnosa s Turskom, dugogodišnjom članicom NATO-a, ali često politički udaljenom od Brisela, piše German Marshal Fund.
U analizi vojnih potencijala i odnosa Turske i Evropske unije oni ističu da zvanična Ankara posjeduje jednu od najvećih i najsposobnijih armija u Evropi i širem regionu.
Njena geostrateška pozicija — između Evrope, Bliskog Istoka, Kavkaza i Crnog mora — čini je neizostavnim sigurnosnim faktorom. Iako bilateralne tenzije, poput kiparskog pitanja i odnosa s Grčkom, opterećuju odnose, postoje sektori u kojima je moguća bliža saradnja, poput kontrole migracija, sigurnosti granica i zajedničkog istraživanja odbrambenih tehnologija.
EU i Turska formalno ne sarađuju u okviru ključnih evropskih mehanizama za odbranu, poput PESCO-a (Permanent Structured Cooperation) i EDF-a (European Defence Fund), djelimično zbog političkih razilaženja, ali i pravnih ograničenja. Također, članice EU koje imaju otvorene bilateralne sporove s Turskom, poput Kipra i Grčke, često blokiraju dublju integraciju Ankare u evropske sigurnosne okvire.
Promjena dinamike unutar NATO-a, nesigurnost u pogledu transatlantskih odnosa te rastuće prijetnje sa istoka potiču EU da preispita svoje odnose s regionalnim akterima. Turska, s obzirom na svoje vojno-industrijske kapacitete i strateški značaj, postaje sve važniji partner. Također, Turska sve više diverzifikuje svoje vanjskopolitičke i sigurnosne odnose — održavajući balans između Moskve i Zapada — što povećava njenu vrijednost u očima Brisela, ali i izaziva zabrinutost.
Mogućnosti buduće saradnje:
