Znak panike u kojoj se našla Evropa nakon decenija prespavanih poslije BiH.
Piše: Fuad ĐIDIĆ
Duboka pukotina u NATO ili, samopromocija Emmanuela Macrona.
Ovim riječima može se u najkraćem opisati današnji neformalni Samit lidera zemalja Evrope koji će razgovarati o situaciji u Ukraini.
Macronov hitni poziv uslijedio je odmah poslije govora američkog potpredsjednika J.D. Venca na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji (MSC) koji je najavio razgovore sa Rusijom bez aktivnog prisustva zemalja EU.
Ovim dramatičnim govorom Evropa je svedena na pukog posmatrača ili, "pijuna" u velikoj igri između SAD i Rusije.
Međutim, Evropljane najviše zabrinjava činjenica da bi bilateralni američko-ruski razgovori bez njihova aktivnog prisustva, mogli dovesti u pitanje granice pojedinih evropskih zemlja a, za čiju odbranu su upravo odgovorne. Ovo je gorko podsjećanje pojedinih evropskih zemlja kao, npr Baltičkih zemalja ali i, Poljske ili, Češke kako su upravo one najviše stradale u velikoj "bici slonova" proteklog stoljeća.
U jučerašnjem saopćenju Jelisejske Palate kaže se kako je ovaj samit neformalan i, da će uključiti lidere Njemačke, Velike Britanije, Italije, Poljske Španije, Nizozemske i Danske.
Uočljivo je kako na Samit nisu pozvani Mađarska, Rumunija i Slovačka. Indikativno je da Samitu neće prisustvovati ni Hrvatska.
MVP Poljske Sikorski je u najavi neformanpg Samita rekao kako ovaj skup ima karakter masivnog geopolitičkog svrstavanja kojim se najavljuje novi "evropski odbrambeni savez".
Vrlo je prepoznatljivo da evropske zemlje, od prvih časova poslije okončane Minhenske konferencije, prolaze kroz vrlo sličnu dramu kroz koju je prolazila i Bosna i Hercegovina tokom Miloševićeve agresije 1992.
Brutalnu agresiju na BiH ali i, Hrvatsku, Evropa je tada rješavala "umirivanjem" Miloševića pokazujući svoju tradicionalnu spremnost da prešutno dadne zeleno svjetlo Miloševiću na teritorije koje je zacrtao i tihu saglasnost dizajnu "velike Srbije" na osnovu Memoranduma SANU iz 1986. godine.
Mlada i energična Kaja Kalas, šefica EU vanjske politike i bivša premijerka Estonije, jučer je izjavila kako je prilično zabrinuta ovim Trumpovim "umirivanjem" Putina na pitanju Ukraine. Ona je to nazvala nepromišljenim "davanjem agresoru svega što zaželi" čak, i prije formalnog početka samih pregovora, kako je potvrdila.
Međutim, ona ukazuje kako davanje ustupaka prije početka pregovora ima svoj eho u ratnoj agresiji na Bosn i Hercegovinu i, upravo zbog tog iskustava, kaže Kalas, mi ne smijemo Putinu dati sve to što želi jer bi "mogao postati još agresivniji".
Očigledno da današnji neformalni Samit nije samo o suverenosti Ukraine i nije samo odbijanje "pijunske uloge" evropskih zemalja u okončanju rata u Ukraini.
Ulozi su mnogo viši.
U slučaju BiH ulog je 1992/3 bila sudbina NATO saveza i njegov prodor prema zemljama bišeg istočnog lagera. Međutim, danas u slučaju očuvanja suverenoti Ukraine, ulog je sličan, u pitanju je opet sudbina Zapadne alijanse i pitanje globalne sigurnosti.
No, razlika je dijametralno suprotna. Mi bi ovo stanje nazvali "obrnuta mapa puta" koja se bitno razlikuje od trenda s kraja 20 vijeka kada je na tlu Evrope broj američkih vojnika snažno porastao poslije prvog i drugog talasa prodora NATO prema Istoku.
Ključno pitanje broja američkih vojnika na tlu Evrope, iako lebdi u zraku, još niko eksplicitno nije pomenuo, mada se već naslućuje šta Amerikanci zapravo, planiraju.
Američku namjeru o radikalnom smanjenju broja vojnika glasno je izrekao njemački ministar odbrane Pistorius u nedavnom razgovoru sa američkim sekretarom odbrane Hegsethom. "Morali bismo nadoknaditi ono što Amerikanci čine za sigurnost Evrope", rekao je Pistorius i, dodao ali, "to se ne može dogoditi preko noći".
Iz ovih riječi međutim, prepoznajemo znak panike u kojoj se našla Evropa poslije decenija prespavanih poslije BiH.
No, izjava njemačkog ministra odbrane "kako se ništa ne može dogoditi preko noći" ima svoje mnogo dublje značenje.
Nije samo u pitanju broj američkih vojnika na tlu Evrope. U pitanju je i strateško američko naoružanje i oprema koje se nalazi na evropskom tlu.
Amerikanci su recimo, s početkom rata u Ukraini otvorili novu vojnu bazu u Rumuniji (Konstanca) sa velikim brojem jurišnih helikoptera i opremom za dijeljenje obavještajnih podataka.
Čak i ako bi na ovom Macronovom neformalnom samitu bio postignut dogovor o evropskoj odbrani i, "evropskom NATO-u" biti će potrebna decenija i više da bi se izvršila potrebna zamjena.
No, Evropljani su barem u jednom u pravu. S obzirom na evropsko iskustvo primjene Dejtonskog (Pariškog) sporazuma ma kakav mirovni plan da se nametne za Ukrainu, takav neće biti djelatan bez podrške Evrope i njene aktivne uloge.
Upravo tako izjavljuje evropski zvaničnik Antonio Costa, predsjednik EU Vijeća.On je ovdje bio eksplicitan:
"Da bi plan funkcionirao potrebni su vam Evropljani ali, i Ukrainci".
Amerikanci su na drugoj strani, svojom "diplomatijom šoka", protresli Evropljane i našli ih opet uspavane i nespremne da prihvate između više različitih scenarija za mirovno rješenje na njenom tlu.
Zbog toga ovaj neformalni Macronov Samit samo je posljedica ovog šoka i panike u kojoj se našla Evropa poslije trenutka kada ih je američki potpredsjednik J.D Vence svojim "revolucionarnim" izjavama izbacio iz sedla.
Rezultat ovog Samita može biti samo povratak Evrope ka relanosti a, nikako bilo kakav stvarni dogovor o formiranju "evropskog NATO saveza" ili, "EU odbrambenih snaga".
Ovaj Samit će, posve vjerovatno, biti promocija "napoleonskih" ambicija francuske diplomatije koja je već izgubila dah u velikoj globalnoj sigurnosnoj trci.
