"Iako poraz Irana nikog nije iznenadio, ključno je pitanje kojim će putem zemlja krenuti dalje".
Piše: Dragan Karajic
Nedavno potpisivanje mirovne deklaracije o prekidu rata u Gazi, od strane predsjednika Trumpa i vođa Egipta, Katara i Turske, u Sharm el-Sheikhu, je došao kasno za desetine hiljada ubijenih Palestinaca. Iako se broj žrtava nikada neće tačno znati, procjene su da je više od 10% stanovništva Gaze ubijeno ili ranjeno.
Uz temeljno razaranje i neviđenu traumu nedužnog civilnog stanovništa, rat u Gazi je neupitno promijenio geopolitiku na Bliskom istoku. Zadnji put se je ovako nešto desilo 1967. kada je Izrael, za samo 6 dana, porazio vojske Sirije, Egipta i Jordana.
Ipak, izgledi za dugoročni mir se ne naziru kristalno jasno. Hamas i dalje odbija da se razoruža, dok izraelska strana i nije nešto zainteresirana da se u potpunosti povuče iz Gaze. Stoga, ne čudi da je malo ko pretjerano optimističan da će sljedeća faza mirovnog plana ići u dogovorenom pravcu.
Ali...ako sagledamo rezultate dvogodišnjeg rata, ne samo u pojasu Gaze, već i šire, šanse za trajni mir su daleko veće nego ikad u zadnje dvije decenije.
Gledano iz hladne geopolitičke perspektive, kraj rata u Gazi je bitan samo iz dva razloga.
Prvi, položaj i utjecaj Izraela je dobio novu dimenziju, te ga učvrstio na tron kao najdominantniji faktor u regionu. Napad Hamasa, prije nešto više od dvije godine, izložio je određene propuste u izraelskom sigurnosnom aparatusu. Međutim, Izreal nikada nije smatrao Hamas velikom sigurnosnom prijetnjom. To je bio Hezbollah, i od 2006. godine, preko 90% vojno-obavještajnih resursa Izreala je bilo usmjereno samo na njih. Ovo i objašnjava, do neke mjere, propuste izraelaca u oktobru 2023. mada su oni sada nebitni. Važno je ono šta se je desilo nakon 7. oktobra, a to je da su izraelski vojni uspjesi jasno demonstrirali njihovu superiornost.
Ovo se, naravno, odnosi ne samo na sukob sa Hamasom, već sa i Hezbollahom, i ono što je najvažnije, sa Iranom. Takođe, uz direktno učešće izraelske vojno-obavještajne mašinerije, došlo je i do totalnog sloma Asadovog režima u Siriji, a samim time, i do degradiranja uloge i utjecaja Irana i Rusije u daljim dešavanjima.
Bez imalo dvojbe treba istaći da je nova pozicija Izraela u regionu došla direktno na štetu Irana i njegovih saveznika i posrednika. Pogledajmo samo šta se je desilo sa Hamasom, koji je sada skršen i vojno nebitan. Uloga Hamasa u daljem odvijanju situacije, kao vodećeg zagovornika neovisne palestinske države, je politički neodrživa. Da se ne varamo, slična je priča i sa Hezbollahom, koji je ne samo pretrpio težak vojni poraz, već mu je totalno obezglavljen politički i vojni vrh, do te mjere da se na njih više ne može gledati kao bitan faktor u regionu. Čak što više, Hezbollah je trenutno u fazi preživljavanje, jer je gubitak vanjskih sponzora, kao što je bila Asadova Sirija i Iran, dovelo u pitanje čak i njihov domintan položaj u libanskoj politici gdje su stekli mnogu neprijatelja.
Tu je i Iran, koji se je napokon pokazao baš onakvim kakav i jeste..slab. Uprkos milijardama dolara potrošenih na širenje utjecaja u regionu, Iran nije pružio odgovarajuću vojnu, obavještajnu, političku i financijsku podršku svojim saveznicima. Sasvim je sigurno da više niko pametan neće žuriti da pravi bilo kakve vojne alijanse sa njima. Ali, kako ovo objasniti ministru Helezu?
Nedavno, kada je Izrael odlučio da napokon napadne Iran direktno, vidjeli smo da Iran nije bio u stanju ni sebe da zaštiti. Čak i prije nego što su prvi izraelski avioni uletjeli u zračni prostor Irana, u roku od sat vremena, sav vojni, i većina civilnog vrha, je bio ubijen, protuzračna odbrana kompletno uništena, kapacitet za lansiranje balističkih rakete smanjen za 50% i nakon samo 12 dana, Izreal je neutralizirao sve što je htio. Naravno, rakete se letjele sa obje strane, ali je razlika u tome što je Iranu trebalo čak 5 dana da pogodi prvi vojni objekat u Izraelu. Procjene izraelskih sigurnosnih agencija su bile da im za ovo treba 18 sati!
Iako poraz Irana nikog nije iznenadio, ključno je pitanje kojim će putem zemlja krenuti dalje. Realno, postoji širok raspon mogućih scenarija, ali na nesreću po Iran, malo toga je u njihovom rukama. Iran, jednostavno, više nije u stanju ni da zamaskira svoje slabosti.
Što se opcija tiče, predsjednik Trump je govorio o mogućnosti mira s Iranom. Ovo je nešto što Iran želi najviše, jer je režim ozbiljno oslabljen izgubivši kredibilnost u očima Iranaca, te se sukobljava sa dubokom ekonomskom krizom kao posljedicom sankcija uvedenih od Trumpove administracije.
Trump je, takođe, govorio da se ne može isključiti opcija promjene režima u Teheranu. U sukobu sa Izrealom, Iran ne samo da je poražen, već je totalno ponižen. Istorija jasno pokazuje da su vojni porazi ovih razmjera, često okidač za pobunu iznutra, i u zemlji gdje je većina stanovništva ispod 30 godina, apetit za promjene ne smije biti podcjenjen.
Drugi razlog je promjena ravnoteže snaga između SAD-a i Kine u regiji. Za Trumpovu administraciju, važna je samo Kina. Geopolitički udarci na ključne saveznike, Iran i Rusiju, su značajno oslabili Kinu, što u biti i objašnjava podršku SAD-a vojskama Ukrajine i Izraela.
Ovo se događa u vremenu kada su neke zemlje Perzijskog zaljeva, prilično otvorene ideji jačanja odnosa za Kinom, iako im se baš i ne žuri, što se vidi na primjeru Saudijske Arabije koja još uvijek nije prihvatila poziv za pridruživanje skupini BRIC-a.
Za Saudijsku Arabiju, ali i za druge zemlje, demonstracija izraelske vojne superiornosti je ukazala koliko je bitno osigurati najnapredniju vojnu opremu od SAD-a.
U klasičnom stilu, za ljubav i rat je potrebno dvoje. Trumpova administracija je definitivno zainteresirana za vraćanje zemalja Perzijskog zaljeva u svoju sferu utjecaja, što je istaknuto nizom sporazuma postignutih za vrijeme Trumpovog posjeta regiji prije 6 mjeseci. Čak je teško i opisati koliko je važna bila ta Trumpova posjeta regionu, jer je odnos SAD-a i zemalja Perzijskog zaljeva, jednostavno dobio novu formu.
Da se posjetimo, tradicionalni odnos, na koji smo se svi navikli, je baziran na konceptu da SAD pruža sigurnost zaljevskim režimima, u zauzvrat za neometanu dostavu nafte globalnoj ekonomiji.
Američki predsjednik, danas nudi nešto novo, i nešto što se lako ne odbija. Pošto im nafta iz regiona više ne treba, SAD sada nudi ne samo “sigurmost za naftu“, već “sigurnost i umjetnu intelegenciju za meku moć“. Ovo je “game changer“ – inicijator promjena.... te otvaranje vrata novoj geopolitičkoj stvarnosti. Mislim da to arapske zemlje sad dobro razumiju.
Dok god je za očekivati da će se odnosi zaljevskih zemalja i SAD-a strategijski poboljšati, nisam siguran da će kraj rata u Gazi potaknuti preostale zemlje Zaljeva da potpišu Abrahamov sporazum, barem ne u bliskoj budućnosti.
A to je upravo ono na čemu Izreal insistira. Iz njihove perspektive, rat sa Hamasom, Hezbollahom i Iranom je zavšena stvar. Oni su pobjednici, pa je svako pregovaranje i više nego suvišno. Zamislimo da je ovo kraj 1995. i da neko nagovara Hrvatski vojno-politički vrh da pregovara sa SAO Krajinom.
Jedina stvar o kojoj Izrael želi ozbiljno razgovarati je definiranje širih, dubljih i dugoročnijih odnosa sa zemljama u regionu koji će eksplicitno garantirati sigurnost i prihvatanje postojanja Izreala na zemlji otetoj od palestinaca.
