"Svi jergovići se ne mogu pomiriti sa stavom sjajnog Aleksandra Hemona: ”Sarajevo nikome ništa ne duguje.”
Piše: Senad Pećanin
Ima tome možda i desetak godina. U prilogu subotnjeg Jutarnjeg lista Jergović je objavio čak dvadesetak kartica iz knjige koja je bila pred objavljivanjem “Sarajevo, plan grada.”
I tu pročitam njegovu višegodišnju, standardnu žalopojku o tome kako Sarajevo više nije “onaj grad”, ilustrujući to navodom da poslije opsade u njemu nije mogla preživjeti ni ulica Danijela Ozme, te zaključujući da u njemu, eto, ne samo da više nema mjesta za Srbe i Hrvate, nego ni za Jevreje.
Bilo mi je čudno da nisam čuo i ne znam da je promijenjeno ime ulice kojom često prolazim, pa sam nazvao mog Kebu, čija je to adresa, da provjerim.
Pitao sam ga kako se sada zove njegova ulica, kroz mobitel sam mogao da vidim njegovo lice začuđeno mojim pitanjem.
Objasnio sam mu zašto ga to pitam nakon što mi je rekao da se zove Danijela Ozme.
Dakle, Jergović je slagao, izmislio je još jednu tešku objedu na račun Sarajeva, jednu od mnogih koju godinama sipa na račun svog nekadašnjeg grada.
Znam da je bio upozoren nakon objave ove laži da je ime Ozmine ulice nepromijenjeno, ali u Jutarnjem listu nije bilo ispravke, niti izvinjenja.
Nekoliko sedmica kasnije u knjižari u Titovoj uzmem u ruke “Sarajevo, plan grada” i ne bude mi lijeno da provjerim da li je istu laž zadržao u knjizi: ustanovim da nije i sa prezirom vratim knjigu na policu.
Dakle, Jergović je smišljeno, zlobno objavio laž o Sarajevu u Jutarnjem (čije je subotnje izdanje tada imalo tiraž od preko 100.000 primjeraka), da bi tu istu laž, bez izvinjena, izostavio u knjizi koja se prodaje u tiražu od nekoliko hiljada primjeraka.
Nažalost, Miljenko Jergović je tek jedan od mnogih poznatih bivših Sarajlija, hodajućih spomenika, koji se ne mogu pomiriti sa činjenicom da Sarajevo i dalje postoji unatoč tome što oni više ne žive tu; da je Sarajevo, kakvo god bilo i kakvo je danas, puno više njima dalo nego oni njemu; da se grad, unatoč svim promjenama nakon opsade i epskog zločina nad njim i dalje drži toliko dobro da je dalje nedostižno u onome za čime oni pate i u odnosu i na Beograd i na Zagreb.
Da, i sam često imam stotinu razloga zbog kojih sam kivan i bijesan na poslijeratno i današnje Sarajevo.
Ali, kad vidim i pročitam laži i vješto upakovanu mržnju koju godinama prema njemu šire mnogi jergovići, nekadašnje ugledne Sarajlije, istog trenutka imam barem stotinu i jedan razlog za tvrdnju i osjećaj da je Sarajevo veličanstven grad, jedinstven posebno u svom bližem okruženju, unatoč bijednicima poput Jergovića kojima je Sarajevo omogućilo da postanu slavni.
Lukavo upakovana mržnja i pakost prema njihovom nekadašnjem gradu potiče iz uvjerenja da bi se Sarajevo trebalo svakog dana javno klanjati ne samo njihovom djelu nego i njima, pa čak i zbog toga što su ga napustili u najtežim trenutcima njegove historije, uoči i tokom četvorogodišnje opsade grada.
Ukratko, svi jergovići se ne mogu pomiriti sa stavom sjajnog Aleksandra Hemona: ”Sarajevo nikome ništa ne duguje.”
(Autor je poznati sarajevski advokat i novinar. Tekst je post na njegovom Facebooku)
