Vlast Rs na čelu sa Miloradom Dodikom čini se odlučnom da napravi dogovor o iskopavanju litijuma uprkos žestokom protivljenju lokalnog stanovništva. Iza kompanije registrovane u švajcarskoj poreskoj oazi stoji sumnjiv kredibilitet, ali i kapital, pokazuje istraživanje koje zajednički objavljuju portali Radar i Buka.
Na imanju Jovana Krsmanovića, zemljoradnika iz Lopara, čuje se cvrkut ptica u visokim bukvama i pucketanje granja pod njegovima čizmama. U trenutku kada ga srećemo, svoju jedinu kravu vodi sa pašnjaka nazad u štalu.
U podnožju njegovog imanja nalazi se rupa, a oko nje sivo-smeđe tlo na kom trava više ne raste.
“Da sam znao da žele da nas otjeraju, nikada ih ne bih pustio na moju zemlju.”
“Sve je mrtvo“, kaže Krsmanović tužno.
Situacija je takva otkako je prije četiri godine dozvolio geolozima iz švajcarske kompanije Arkor da uzmu uzorke tla sa njegovog pašnjaka.
Tada nisu rekli šta traže, a on nije pitao, jer sa prethodnim istraživačima koji su dolazili nije imao problema. Međutim, oni su izbušili mnogo dublje nego što je dogovoreno i od tada nisu uopšte zatvorili bušotine, iako su bili dužni da to urade. Prvo je zemlja presušila, a u nedjeljama koje su uslijedile presušila je i voda iz dva bunara koji su 30 godina opskrbljivali porodicu vodom.
“I sve to samo zbog litijuma“, kaže Krsmanović. “Da sam znao da žele da nas otjeraju, nikada ih ne bih pustio na moju zemlju.”
Njegovo uvjerenje dijele hiljada građana u Rs-u, pogotovo lokalaca koji se već dvije godine organizovano bune protiv projekta eksploatacije litijuma na planini Majevici. Na lokalnim izborima u Loparama krajem 2024. potencijalno kopanje litijuma bilo je glavna tema – i vlast i opozicija su se izjasnili protiv.
Međutim, situacija se drastično promijenila od tada. Iako su aktivisti oduvijek sumnjali da vlast Milorada Dodika samo čeka pravi momenat da ponovo pokrene projekat iskopavanja litijuma – sumnje više nema.
Dodik se 20. februara sastao sa predstavnicima švajcarskog Arkora, Vladimirom Rudićem i Geoffrey0em Stoneom, prvi put javno obznanjujući zainteresovanost za projekat. Prethodno je Arkor, prema pisanju medija, podnio zahtjev za dodjelu koncesije za otvaranje rudnika u Loparama.
Sa više političkih i zakonskih problema sa kojima se Dodik suočava, veća je i spremnost za trgovinu rudnim bogatstvima – i to prevashodno sa Zapadom, po receptu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića.
No, ko stvarno stoji iza misteriozne švajcarske kompanije Arkor koja tvrdi da je 2020. godine – pored borne kiseline, kalijuma i magnezijum sulfata – otkrila ležišta litijuma vrijedna do 40 milijardi švajcarskih franaka?
Istraživanje novinara iz nekoliko zemalja koji potpisuju ovaj tekst, pokazuje da su vlasnici firmu registrovali u švajcarskom poreskom raju u gradiću Cug, da je vlasništvo podijeljeno između ljudi jugoslovenskog porijekla, ali i stranih investicionih fondova i individualnih investitora, kao i da su neki od vlasnika povezani sa kompanijama ranije optuživanim za korupciju.
Iako Arkor tvrdi da će ovim projektom dokazati da je u Evropi moguće “ekološki i društveno odgovorno rudarenje metala i minerala koji su ključni za budućnost”, njihov biznis nekima djeluje i kao greenwashing s obzirom da dio kapitala kompanije dolazi iz sektora fosilnih goriva, zaključak je istraživanja koje objavljuju Buka i Radar.
Lokalno stanovništvo i aktivisti se plaše dogovora Dodika i Zapada
Arkor ima i snažnu podršku. Njemačko-kanadska kompanija Roch Tech Lithium, koja ima ugovor sa Mercedesom, ušla je u strateško partnerstvo sa Arkorom u novembru 2023. A 19. februara ove godine, samo dan prije Arkorovog sastanka sa Dodikom, dvije kompanije su objavile zajedničko kreiranje „potpune evropske litijumske kompanije“, kako su naveli u saopštenju. Direktno navode da se to odnosi na projekat u Loparama, kao i projekat Rock Techa u Njemačkoj koji je u martu ove godine proglašen projektom od strateškog značaja za EU.
Dokumenti do kojeg su došli autori teksta, pokazuju i da je Arkor u više navrata kontaktirao švajcarsku ambasadu u Sarajevu kako bi im pomogla da se “suprotstave lošem publicitetu projekta“.
Lokalno stanovništvo i aktivisti se plaše dogovora Dodika i Zapada koji je, zbog geopolitičkih ciljeva, ali i takozvane „zelene tranzicije“ spreman na saradnju sa političarima njegovog kalibra.
Dragan Ostić iz organizacije za zaštitu životne sredine “Centar za životnu sredinu” sa sjedištem u Banjoj Luci, kritički prati razvoj u Loparama od samog osnivanja, poziva na preispitivanje tog narativa.
“Imali smo razgovore s predstavnicima evropskih ambasada u kojima smo optuženi da ometamo borbu protiv klimatske krize, jer se protivimo iskopavanju litijuma. Ali mi se protiv klimatske krize ne borimo izvlačeći ogromne količine novih sirovina iz zemlje, već, na primjer, širenjem promovisanjem javnog prijevoza umjesto korištenja automobila.”
Od firmi orijentalnih tepiha do ’juniorske’ rudarske kompanije
Nije lako otkriti ko je sve uključen u kompaniju Arkor. Prema internoj prezentaciji kompanije, 40 odsto kompanije je u vlasništvu osnivača Aleksandra Petrovića. O Petroviću se malo šta može puzdano saznati, sem da posluje u Njemačkoj. Još 40 posto je u vlasništvu holandske investicijske grupe ND Group, a 20 posto je u vlasništvu poluinstitucionalnih i privatnih investitora.
Investicionu grupu ND u Savjetodavnom odboru Arkora predstavlja Ali Vezvaei. On također sjedi u odboru Euromaks Resorses, kompanije koja upravlja rudnikom u Makedoniji – i suočava se s otporom lokalnog stanovništva i optužbama za moguću korupciju.
Vladimir Rudić, sa kojim se Dodik susreo u februaru, predstavnik je Arkora koji je registrovan u Bosni i Hercegovini. Prema javno dostupnim informacijama, radio je prethodno za srpsko-švajcarsku rudarsku grupaciju Mineko, takođe sa sjedištem u Cugu. Istraživačka mreža OCCRP je 2013. pisala o navodnoj umiješanosti predstavnika ove kompanije u korupcijske poslove u Srbiji i Rumuniji. Zbog pisanja o ovoj temi Mineko je tužio srpski istraživački medij KRIK koji je OCCRP-jem lokalni partner. Presuda još uvijek nije donijeta.
Interesantno, Rudić je vlasnik tri firme indikativnog naziva – Lithcore 1, 2 i 3 – koje su registrovane u Banjoj Luci.
Međutim, samo osnivanje majke-firme, tj. švajcarskog Arkora bilo je komplikovano: na papiru priča o Arkoru AG počinje 2020. godine. Tada su izvršni direktor Matias Schmidt i njegov partner Aleksandar Petrović, kupili kompaniju u Cirihu koja je do tada zvanično trgovala orijentalnim tepisima. Firma je tada bila samo paravan, bez poslovnog prostora, zaposlenih i kapitala, kaže tadašnji likvidator.
Analiza komplikovanih transakcija
Schmidt i Petrović su ubrzo spojili preuređenu kompaniju tepiha sa drugom kompanijom pod nazivom Arkor AG koja je tada bila u vlasništvu slovenačkog biznismena Andreja Rautnera.
Komplikovani niz promjena imena i prenosa imovine na kraju je rezultirala današnjim Arkor AG.
Izvršni direktor Arkora, Matias Schmidt u intervjuu rađenom krajem 2024. objašnjava ovu komplikovanu priču o nastajanju na sljedeći način: Kada je došao u kompaniju, pažljivo je ispitao postojeći Arkor AG. Primjetio je da ima “problema sa naslijeđem“ koji bi mogli postati problem u budućnosti. Zbog toga je osnovana nova firma bez problematične historije i na nju je prenijet dio imovine.
Međutim, analiza komplikovanih transakcija pokazuje da ni novi Arkor nije bez problema sa problematičnim kapitalom. Novac koji se danas sliva u firmi u značajnoj mjeri dolazi od američke investicione kompanije Novea Energy Ink.
To uključuje i zajam od Novee od preko milion švajcarskih franaka. Tokom intervjua, Schmidt je potvrdio da Novea još uvijek pojseduje otprilike 11 posto dionica Arkora. Sa Noveine tačke gledišta, investicija se čini logičnim korakom: Dok je u prošlosti svoj novac ulagala prvenstveno u izvore energije nafte i gasa, sada ulaže u “obećavajuće zelene alternative“ kao što je litijum.
Međutim, Novea Enerdži nije nepoznata kompanija. Kompanija je optužena za investicionu prevaru velikih razmjera. U decembru 2020. godine, njemački savezni finansijski nadzorni organ zabranio je Novei izdavanje vrijednosnih papira u Njemačkoj.
Berlinski advokat Johen Resch, koji zastupa nekoliko investitora u postupku protiv Novea Energy, objašnjava mehanizam: “Kapitalna prevara ima jasno definisani obrazac. Investitori se namame obećanjem nadolazeće berzanske ponude, zatim se stalno odgađaju sa novim, još boljim mogućnostima, kako bi nastavili ulagati novac, dok firma ne propadne i novac nestane.“
Arkor AG se nije osnovala samo uz pomoć sredstava strane kompanije kojoj se stavlja na teret investicijska prevara, kaže Resch. Ona je takođe osnovana ni iz čega od strane poslovnih ljudi koji do tada nisu imali velikih iskustava u rudarstvu, a kamoli u oblasti litijuma.
