Teško je zamisliti kako će kontinent moći zaustaviti Putina – ili Trumpa – ako ne zaustavi Dodika.
Piše: Ismet Fatih Čančar
Nije lako biti evropski lider. Vašington, tradicionalno najvažniji saveznik Evrope, okreće leđa NATO-u i razvija bliže veze sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom. Sjedinjene Države su također uvele velike carine na gotovo sav evropski uvoz, ugrožavajući ekonomski rast kontinenta. Ruske snage, u međuvremenu, polako, ali stabilno napreduju u Ukrajini, ugrožavajući njen suverenitet. Posljednje što Evropi treba je još jedna kriza.
A ipak, jedna se sprema, tačno usred kontinenta. Pod vođstvom Milorada Dodika, Rs – skup teritorija pod srpskom kontrolom – pokušava da se otcijepi od Bosne i Hercegovine. Dodik, proruski srpski nacionalista, proveo je deceniju potkopavajući bosanske centralne vlasti. On je uspostavljao paralelne državne institucije i raspirivao etničke tenzije, tvrdeći da se Rs mora odvojiti od Bosne kako bi zaštitila srpski narod. I izbacio je bosanske zvaničnike sa skoro pola zemlje pod svojom kontrolom. Kako bi stao na kraj ovim radnjama, Sud BiH je Dodiku zabranio obavljanje dužnosti i osudio ga na zatvorsku kaznu. Od tada je, međutim, Dodik bio u posjeti Izraelu, Rusiji i Srbiji. Kod kuće ga štiti lokalna policija.
Ako se Rs odvoji, Evropu bi mogao naći svijet nevolja. Od 1992. do 1995. godine, Bosna je bila poprište rata između Bošnjaka, Hrvata i Srba — pri čemu su posljednje dvije grupe podržavale susjedna Hrvatska i Srbija. Borbe su bile brutalne: hiljade su poginule, a srpski lideri i zvaničnici počinili su genocid u Srebrenici. Sukob je okončan tek nakon što je NATO intervenirao i koalicija vanjskih država pomogla uspostavljanju sadašnje bosanske države. Ako se Bosna i Hercegovina raspadne, mnogi strahuju da će se nasilje vratiti.
Kako bi spriječili potencijalnu katastrofu, evropski i američki lideri će morati posvetiti više resursa zemlji. Morat će poslati još mirovnjaka da podrže bosanske vlasti dok se bore protiv secesije. Koristeći izvanrednu nadzornu moć koju je Zapad zadržao u Bosni od kraja rata, oni će morati pomoći u reformi bosanskog ustava kako centralna vlast u zemlji ne bi bila tako ograničena kao sada. I trebat će ojačati bosanske nacionalne institucije, tako da zvaničnici Rs (ili zvaničnici bilo kojeg drugog entiteta) ne mogu jednostavno prkositi centralnoj vlasti.
Evropski zvaničnici mogu oklijevati da investiraju u takve mjere, s obzirom na sve ostalo što moraju riješiti. Možda je još manje vjerovatnije da će se Sjedinjene Države, sa svojim izolacionističkim stožerom, ponovno angažovati. Ali biće daleko jeftinije i lakše zaustaviti Dodika i njegove regionalne i međunarodne podržavaoce sada nego tokom sukoba, ako izbije. Evropa, posebno, ne može sebi priuštiti da vodi dva rata – jedan u Bosni i jedan u Ukrajini – odjednom. Ako njeni lideri žele zaštititi svoj kontinent, moraju spriječiti početak sukoba u Bosni.
Kao i mnoge etnički podijeljene države, Bosnom i Hercegovinom upravlja specijalizovani okvir za podjelu vlasti—uspostavljen Dejtonskim mirovnim sporazumom iz 1995. godine, kojim je okončan rat u zemlji. Prema uslovima tog sporazuma, dva glavna entiteta u Bosni — F BiH u kojoj dominiraju Bošnjaci i Hrvati i Rs u kojoj dominiraju Srbi — mogu staviti veto na promjene nacionalne politike. Zastupljenost je usredsređena na ove tri glavne etničke grupe. Čak i sa ovim aranžmanima, vlada zemlje mora odgovarati Uredu visokog predstavnika, tijelu koje vodi Zapad i koje može promijeniti zakone u BiH.
Ovaj okvir nudi funkcionalno neograničenu moć političkim liderima u okviru njihovih etničkih grupa, kao i moć da zakoče sveobuhvatnu vladu. Niko to nije bolje kapitalizirao od Dodika. U posljednje dvije decenije Dodik je, obavljajući različite rukovodeće uloge, radio na sistematskom razbijanju bosanskih državnih institucija. On i njegovi zvaničnici su, na primjer, više puta stavljali veto na napore bosanske vlade da se integriše u NATO i Evropsku uniju. Možda je još važnije, Dodik je radio na tome da svoje teritorije izvuče iz pravosudnih, carinskih i sigurnosnih institucija centralne vlasti.
Veći dio ovog perioda Dodik je izbjegavao odgovornost za svoje postupke. Zapadni zvaničnici su ga smatrali frustrirajućim, ali su ga radije umirivali udovoljavajući mu, nego da se suoče s njim. Ipak, u posljednjih nekoliko godina naišao je na otpor. Prvo, 2023. godine, Ured visokog predstavnika, uz podršku Vašingtona, izmijenio je pravni kodeks zemlje kako bi nepoštivanje njenih naredbi proglasio krivičnim djelom – uglavnom kao odgovor na Dodikovo ponašanje. Zatim, u februaru ove godine, bosanski državni sud osudio je Dodika za prkošenje odlukama OHR-a. Sud je Dodika osudio na godinu dana zatvora i na šest godina mu zabranio obavljanje funkcije. Bio je to izuzetan trenutak: prvi put su bosanske institucije zaista smatrale secesioniste Rs odgovornim za svoje postupke.
Bosna i Hercegovina se, dakle, suočava s krizom suvereniteta.
Dodik je, međutim, odbio da prihvati presudu suda. Umjesto da podnese ostavku i preda se, on je eskalirao svoje napore. Zamolio je parlament Rs da zabrani rad bosanskog državnog suda, bosanskohercegovačkog tužilaštva, Visokog sudskog i tužilačkog vijeća i bosanske policije da djeluju na njenoj teritoriji. Zakon je čak kriminalizirao prisustvo bosanskih državnih institucija u Rs, uz stroge kazne za lokalne zvaničnike koji su sarađivali sa zvaničnicima centralne vlade. Dodik je istovremeno uveo registar stranih agenata koji prati i cilja civilno društvo.
Svi ovi separatistički zakoni su nezakoniti i poništio ih je Ustavni sud BiH. Ali bosanske državne institucije su se, zaista, djelimično povukle sa teritorije Rs. Osim toga, Dodik je napravio novi iskorak predlažući amandmane na Ustav Rs kojima bi se stvorila nezavisna vojska, granična policija i specijalno tužilaštvo sa kapacitetima za prikupljanje obavještajnih podataka koje može procesuirati ono što on naziva "neprijateljima Rs" – od kojih bi svaki mogao obnoviti sukob između bosanske države i srpskih secesionista. Kao odgovor, bosanskohercegovačko tužilaštvo se pridružilo bosanskom državnom sudu u izdavanju naloga za Dodikovo hapšenje. Zatraženo je od Interpola raspisivanje potjernice. Ali Interpol je, pod pritiskom Srbije, odbio. A bosanska državna policija nije uspjela uhapsiti Dodika, jer se plaše da će to dovesti do nasilnog sukoba. Policija Rs je čak zaprijetila da će upotrijebiti silu da zaustavi takav ishod.
Bosna i Hercegovina se, dakle, suočava s krizom suvereniteta. Ako se direktno uhvati u koštac sa Dodikom, rizikuje da započne rat. Ali ako se status quo nastavi, rezultat će biti de facto podjela zemlje. Dodik i drugi secesionistički lideri će shvatiti da ih ništa ne sprječava da razbiju preostale bosanske institucije na njihovoj teritoriji. Mogli bi nastaviti sa integracijom Rs u Srbiju, vodeći sa sobom i druge dijelove Bosne. (Rs je nekontinuirana, a ostali dijelovi Bosne leže između nje i Srbije.)
Bosanskohercegovačka država će se pokušati odbraniti, bez obzira na to kako je situacija teška. Ali ono što ovu krizu razlikuje od prethodnih je tinjajuće shvatanje među bosanskim političkim liderima, a donekle i međunarodnim, da sadašnje političko rukovodstvo Rs ne može ostati na vlasti. Sposobnost zakonodavnog tijela da u više navrata stvara egzistencijalne prijetnje ustavnom poretku, miru i stabilnosti postala je neodrživ uteg i za Bosnu i za Evropu.
Dodik i njegove lokalne pristalice nisu sami u svom nastojanju da se otcijepe od Bosne. Nakon osude Dodika, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić otputovao je na tu teritoriju, gdje je osudio presudu kao nedemokratsku i nezakonitu i obećao podršku njenom narodu, institucijama i rukovodstvu. Vučićeve izjave teško da iznenađuju: srpski lider je, kao i Dodik, nacionalista koji želi da stvori "veliku Srbiju" koja ujedinjuje Rs sa Srbijom. Vučić krizu u BiH vidi i kao domaći politički poklon. Mjesecima se Vučić suočava sa masovnim protestima protiv njegove sve autoritarnije vlade. Podržavajući Dodika i raspirujući etničke tenzije, on se nada da će skrenuti pažnju sa domaćih pitanja i ojačati svoju podršku.
Zamjenik mađarskog ministra vanjskih poslova Levente Magyar također je posjetio Rs kako bi podržao Dodikov puč. Mađarska vidi Dodika kao saveznika u svojim nastojanjima da izgradi koaliciju neliberalnih lidera u Evropi i dijeli njihove proruske stavove. Ako se rat vrati na Balkan, Magyar je izjavio: "Mađarska neće ostati po strani... Mi smo uz vas i narod [s]". Mađarski premijer Viktor Orban, sa svoje strane, izgleda zainteresiran za ubrzanje takvog sukoba. Orban se agresivno miješa u unutrašnja pitanja Bosne od 2020. godine. U februaru je čak poslao 78 pripadnika policije mađarskih antiterorističkih specijalnih snaga na zajedničke vježbe sa policijom Rs.
Ali možda niko nije bio sretniji što podržava Dodika od Putina . Moskva već dugo nastoji da destabilizuje zapadni Balkan, kako da odvrati pažnju od Ukrajine, tako i da generalno optereti Evropu. Kremlj ispravno vidi zapadni Balkan kao meko podnožje kontinenta, s Bosnom i Hercegovinom kao centralnim bojnim poljem za destabilizaciju evropske sigurnosti i opstrukciju evroatlantskih integracija. Kao rezultat toga, i pored bezuslovne podrške Rs, Putin se sastao sa Dodikom kada je prošle sedmice putovao u Moskvu. Rusija će vjerovatno pokušati eliminirati OHR.
Besmisleno je (šuplje) pričati; sada je vrijeme za akciju.
Evropa se, naravno, usprotivila Dodikovim nastojanjima. U saopćenju, Evropska služba za vanjske poslove, koja upravlja diplomatskim odnosima EU sa zemljama koje nisu članice EU, izjavila je da Dodik ugrožava ustavni i pravni poredak Bosne i Hercegovine, slabi njenu vlast i napada osnovne slobode. Sjedinjene Države su zauzele sličan stav. Državni sekretar Marco Rubio je u martovskoj izjavi rekao da Dodik "podriva institucije Bosne i Hercegovine i ugrožava njenu sigurnost i stabilnost".
Ali od šuplje priče nema koristi; sada je vrijeme za akciju. Kratkoročno, to znači da Zapad mora kazniti secesioniste. Austrija i Njemačka su već sankcionisale Dodika i njegov tim. I druge evropske zemlje treba da urade isto. Sjedinjene Države bi u međuvremenu trebale proširiti svoj postojeći okvir sankcija. Zapadne države bi također trebale proširiti svoje fizičko prisustvo unutar zemlje. Od kraja rata, Bosna i Hercegovina je bila domaćin značajne evropske mirovne misije. Zemlje učesnice trebale bi poslati još više trupa; na taj način mogu podržati bosansku državnu policiju dok hapse Dodika. Mirovne snage bi takođe mogle da se rasporede na granici Bosne i Srbije kako bi spriječile Vučića da se miješa.
Dugoročno gledano, Zapad će morati reformisati politički sistem Bosne. Decentralizovani okvir podjele vlasti pomogao je očuvanju mira, ali je također omogućio Dodiku da paralizira bosansku vladu – čime je osnažio Rs. Bez funkcionalne vlade u Sarajevu, Dodikova administracija je bila slobodna da se ponaša kao država u državi, akumulirajući dovoljno autoriteta za ovaj pokušaj puča. Zapadni zvaničnici, djelujući preko OHR-a, mogu promijeniti bosanske zakone kako bi osigurali da mehanizam veta više ne zloupotrebljava nijedan entitet ili etnička grupa. Oni također mogu osnažiti izvršnu vlast uspostavljanjem premijera i stvaranjem dodatnih institucija centralne vlade – kao što su nezavisna vojna obavještajna agencija, ministarstvo unutrašnjih poslova, ministarstvo energetike i rudarstva, ministarstvo poljoprivrede i šumarstva, ministarstvo industrije i ministarstvo sporta i kulture – koje približavaju članstvo u EU i NATO-u.
Dodikovi postupci su ključni test za evropske lidere.
U isto vrijeme, Evropa i Sjedinjene Države trebale bi pomoći Bosni da razvije jače odbrambene i sigurnosne kapacitete. Američki zvaničnici, na primjer, mogli bi uspostaviti kvadrilateralno partnerstvo sa Norveškom, Turskom i Ujedinjenim Kraljevstvom koje nudi sigurnosna jamstva dok Bosna ne postane punopravno članica NATO-a. To bi moglo predstavljati partnerstvo za pomoć u sektoru odbrane strukturirano oko odgovarajućeg investicijskog okvira u bosansku odbrambenu industriju. NATO bi u međuvremenu trebao ponuditi Bosni i Hercegovini jasan put za članstvo i rok za prijem.
Dok rade na ovim reformama, Sjedinjene Države i Evropa treba da obrate posebnu pažnju na Brčko Distrikt. Ovaj komad teritorije razdvaja dvije polovine Rs-a, a trenutno nije dio nijedne. Međutim, prema međunarodnom pravu, zapadne sile mogu Brčko predati jednom do dva entiteta, ako jedan od dva entiteta ne poštuje Dejtonski sporazum. Prvi nije, pa bi Zapad trebao staviti Brčko u federaciju. To će učiniti svaki pokušaj otcjepljenja mnogo težim.
Iznad svega, Evropa i Sjedinjene Države moraju djelovati brzo. Srpski secesionisti se već ohrabruju. I Moskva. Bosna je sada u većem riziku od kolapsa nego u bilo kom trenutku svoje mlade historije, što znači da bi se nasilje moglo brzo vratiti. Teritorije sa kojih je Dodik istjerao bosanskohercegovačke državne institucije su, ne slučajno, iste na kojima su srpske snage počinile genocid nad Bošnjacima 1990-ih. Mnogi Bošnjaci su pobjegli da ne budu ubijeni, ali su se nakon toga vratili. Sada su, međutim, ti ljudi prepušteni na milost i nemilost policije Rs – iste one sile odgovorne za ubistva.
Dodikovi postupci su, dakle, ključni test za britanskog premijera Kiera Starmera, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, njemačkog kancelara Fredricha Merza i druge evropske lidere koji su tvrdili da se mogu pojačati i popuniti vakuum koji je ostavio Vašington. Ako Evropa može zaustaviti Dodikovu vlast, kontinent će pokazati da je ozbiljan u samoodbrani. Ali ako to ne može, Evropa će biti u opasnosti od loma. Uostalom, teško je zamisliti kako će kontinent moći zaustaviti Putina – ili Trumpa – ako ne zaustavi Dodika.
(Autor je bio Fulbright gostujući istraživač na Školi za napredne međunarodne studije Univerziteta John Hopkins od 2024. do 2025. godine i savjetnik ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine od 2020. do 2023. godine.)
