Nasuprot mišljenju većine analitičara, skrećem pažnju na to da pristup ukrajinskom problemu nije u potpunusti u američkim rukama.
Piše: Dragan Karajić
Nakon vijesti o postignutom sporazumu o primirju u Gazi, očekivanja da će Donald Trump zaustaviti rat u Ukrajini čim se zvanično vrati u Bijelu kuću su veća nego ikada do sada. Iako bi to bio najbolji mogući ishod, ne treba se previše zanositi ovom idejom. Što se tiče obećanja da će zaustaviti rat u prva 24 sata nakog inaguracije 20. januara, već vidimo da se šalju signali, prvo od Trumpa, pa onda od njegovog tima, da će to ipak uzeti više vremena. Sam Trump je pomjerio granicu sa 24 sata na 6 mjeseci, dok njegovi savjetnici drže da je rok od 100 dana nešto na čemu se radi kao željeni vremenski okvir.
Čak i za vrijeme izborne kampanje, držao sam stav, kako privatno tako i u komunikaciji sa klijentima, da povratak Trumpa na vlast sigurno povećava šanse da se rat u Ukrajini završiti pregovorima. To se opet, ne smije uzeti "zdravo za gotovo" i sasvim sigurno ne bi trebalo zanemariti da put do mira može imati različite oblike.
Posmatrajući zapadne diplomatske krugove, naročito one koje naginju Trumpovoj agendi, vidno se osjeti nestpljivost po pitanju brzog prekida sukoba. Ovdje se uglavnom fokusira na signale koje dolaze iz Trumpovog okruženja, da bi nova američka administracije mogla značajno ograničiti vojnu pomoć Ukrajini, i samim time prisiliti je da se ipak pomiri sa tim da će Rusiji pripasti fin komad njenog teritorija.
Sa druge strane, već smo čuli od par Trumpovih savjetnika da je nova administracija otvorena ideji daljeg naoružavanja Ukrajine, ali pod malo drugačijim uvjetima i uslovima, i sa jasnim ciljem da se Ukrajina stavi u jaču poziciju kada se sjedne za pregovarački sto.
Ovo također objašnjava zašto se Trumpu pretjerano i ne žuri.
Prije nego krene sa povlačenjem prvih konkretnih poteza, ipak bi trebao da, kao jedan od ključnih strategijskih prioriteta, jasno definira američku vanjsku politiku za trajanja njegovog mandata. Za njega je ovo temeljni izazov, jer bi se sa ovim stvorio mehanizam da se izbjegne ono što se desilo povlačenjem američke vojske iz Afganistana. Trump zasigurno ne bi želio da ga na samom početku njegovog mandata krenu porediti sa Joe Bidenom.
Stvaranje šireg strategijskog okvira i definiranje vanjske politike, bitno je ne samo po pitanju ratu u Ukrajini, već i Tajvana i Bliskog istoka. Prije svega, Trump jednostavno mora izbjeći situaciju u kojoj bi došlo do kolapsa ukrajinske odbrane i gdje bi on bio optužen da je omogućio Ruskoj vojsci da protutnja Ukrajinom i približi se NATO granicama.
Iako nikad nisam zagovarao da će Trump napustiti Ukrajinu u potpunosti, pomjeranje vremenskih granica za rješavanje ovog sukoba možda šalje jasan signal da brzi završetak ratu u Ukrajini neće ni biti jedan od Trumpovih glavnih prioriteta.
Sve je očiglednje da će umjesto toga, fokus biti na dizanju carina i rješavnje problema sa imigracijom.
Bitno je napomenuti da skorašnja dešavanja na sto stavljaju malo širi izbor mogućih scenarija za rat u Ukrajini i njegov eventuali kraj.
O nekim se čak i nije ozbiljno razmišljalo do sada.
Nasuprot mišljenju većine analitičara, skrećem pažnju na to da pristup ukrajinskom problemu nije u potpunusti u američkim rukama.
Ukoliko Trump krene sa uvođenjem carina svojim tradicionalnim saveznicima iz Evrope, ko može garantirati da će oni podržati njegov pristup ukrajinskom konfliktu.
Iako držim da ovo nije najočigledniji scenarij, nije za isključiti da će evropske zemlje značano pojačati vojnu pomoć Ukrajini i samim time produžiti rat, te ojačati svoj utjecaj na tok rata.
Čak ni Trump možda ne bi imao mnogo protiv ovog razvoja događaja, gurajući narativ da je ovo u biti i dio njegovog grandioznog plana pričom da je upravo on prisilio evropske zemlje da podnesu daleko veći finansijski teret nego što su do sad.
Ako i dođe do ovog, postavlja se ozbiljna dilema da li bio ovo bilo dovoljno da se značajno promjeni odnos snaga na terenu u korist Ukrajine, i u krajnjem slučaju joj se omogući vraćanje bar dijela izgubljenog teritorija. Iako sumnjam, realno je za očekivati da bi ovaj scenarij mogao ojačati poziciju Ukrajine kad se dođe do pregovora.
U suštini, šta Trump mora uraditi je da ozbiljno razmisli dali će koristiti model koji je čak sličan onom iz Clintonove administracije kada se je pristup zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini temeljio na ideji "mira kroz silu".
Ne samu vojnu silu, već i daleko moćniji udar na Ruski energetski sektor, koji je do sada bio prilično ograničen.
Na kraju, a nadam se da nisam u pravu, sve je izglednije da do trajnog mira u Ukrajini neće doći baš brzo kako se trenutno očekuje. Čak šta više, neke glavne crte tog mirovnog sporazuma se i ne naziru.
Ono što je očigledno za sada je to da Ukrajina mora naći načina da prihvati da će Rusija ipak zadržati dio njenog teritorija, uključujići Krim. To sugerira da i ona mora dobiti nešto da se stvori privid pobjede.
Put za to još se prti, ali je veoma ohrabrujuće što postaje sve izglednije da mogući mirovni dogovor između Ukrajine i Rusije, ima potencijal da bude značajno bolji za Ukrajinu od nekih prijašnjih verzija. Ne samo značajno bolje za Ukrajinu u nekom apstraktnom razmišljanju, već u formi koji bi bila prihvatljiva za Putina.
Čak i ako do mira dođe u sljedećih 100 dana ili 6 mjeseci, nije za očekivati značajno ukidanja sankcija Rusiji što naravno može razočarati Putina.
Opet, ako gledamo na sukob u Ukrajini kroz prizmu današnje geopolitičke frakture, podsjetimo se da nova američka administracija ne drži Rusiju za svog glavnog strategijskog rivala.
To je Kina i koliko će to utjecati na američki pristup rješavanju rata u Ukrajini uskoro ćemo znati.
U ovom kontekstu, interesantno je da li će Trump pokušati da uradi sa Rusijom ono što je Richard Nixon uradio sa Kinom prije pet decenija, kada ju je integrirao u međunarodne odnose i time je vratio "među žive".
(Autor je strategijski savjetnik za trezor i bankarstvo. Radi u Londonu na poziciji direktora u japanskoj bankarskoj korporaciji MUFG. Magistrirao je komparativnu politiku na The London School of Economics and Political Science. Rođen je i odrastao u Velikoj Kladuši.)
