Kada će Bošnjaci konačno ući u 21. vijek?

Današnja bošnjačka politika podsjeća na vojnika koji stoji na mrtvoj straži braneći položaj potpuno nesvjestan da se linija fronta već prije trideset godina pomjerila stotinama kilometara dalje. Zaleđena u vremenu, intelektualno i emocionalno zarobljena u devedesetim godinama prošlog milenija, bošnjačka politika jednostavno ne razumije da svijet koji je tada postojao više odavno ne postoji.

No problem nije samo politički. On je dublji, ne samo društveni već gotovo civilizacijski. Bošnjaci su (p)ostali intelektualno traumatiziran narod, žrtva dugotrajnog historijskog zlostavljanja koje ih je naučilo da vlastitu sudbinu posmatraju kao funkciju tuđe volje i čak ni uspješna odbrana vlastitog i opstanka Bosne i Hercegovine, koju su iznijeli doslovno sami samcati i pod embargom, nije uspjela da trajno razbije takav mentalitet. Čim se rat završio Bošnjaci su se vratili na autokolonijalne fabričke postavke. To je mentalni sklop koji pronalazi iluziju sigurnosti u tuđim verbalnim garancijama, čak i onda kada je jasno da te garancije više ne vrijede.

Najopasnija od tih iluzija jeste ona o vječnoj i nepromjenjivoj zaštiti od strane Sjedinjenih Američkih Država.

Dolazak Donalda Trump nije u stvari uzrokovao neku tektonsku promjenu američke politike prema Bosni i Hercegovini, on je samo do kraja ogolio proces koji traje od trenutka kada su S.A.D otvorile ambasadu u Sarajevu. Sjedinjene Države nisu imperijalni garant liberalnog posthladnoratovskog međunarodnog poretka još od 11 septembra 2001. godine, već prije svega globalna sila koja sve otvorenije i otvorenije unilateralno djeluje isključivo prema vlastitim interesima, bez bilo kakve sentimentalnosti prema malim i slabim saveznicima.

Bosna i Hercegovina u takvom svijetu nije prioritet, niti će to biti. Ona, ukoliko ne povrati vlastitu političku težinu, može biti sredstvo ili moneta za potkusurivanje.

No dok se svijet očito kretao u takvom pravcu još od kraja devedesetih, bošnjačka politika je ostala ista, na istim položajima, pozicijama i shvatanjima.

Osmotrimo to kroz jedan konceptualni okvir. Američki vojni teoretičar John Boyd razvio je koncept OODA petlje – Observe, Orient, Decide, Act (opservacija, orijentacija, odluka, akcija) ne samo kao teorijski alat kroz koji se može posmatrati proces donošenja odluka već i kao iterativni okvir samog donošenja odluka u vojsci ali i politici, naročito na nivou nacionalne strategije i u uslovima kada se okolnosti rapidno brzo mjenjaju. Boyd je tvrdio da se tajna pobjede krije u sposobnosti da se kroz ovu petlju prolazi brže od protivnika, kako bi se protivnik mentalno dezorijentisao i natjerao da stalno reagira sa zakašnjenjem. Ukoliko ste mentalno brži i spremniji na prilagodbu dok vi donosite svoju odluku, protivnik se tek orijentiše, dok vi djelujete, protivnik donosi odluku koja već ne odgovara situaciji koju ste stvorili svojom akcijom. I tako protivnik upada u petlju iz koje nema izlaza jer konstantno kasno i nepravovremeno reaguje.

Upravo se to danas događa Bošnjacima.

Srpska i hrvatska politika odavno su završile svoju orijentaciju i prilagodbu na novi svijet. One su shvatile da se dosadašnji međunarodni poredak raspada, da liberalni narativ slabi, da dolazi era sirove moći, interesa i identitetskih nacionalnih politika. Zato one djeluju i već su se pozicionirale tamo gdje vide buduću moć: u savezništvima s novom američkom desnicom, s evropskim suverenističkim islamofobnim pokretima, ali i sa strukturama bliskim Izraelu i cionističkom političkom krugu koji ima sve veći utjecaj u Trumpovoj Americi.

Bošnjačka politika, međutim, još uvijek samo posmatra svijet i orijentiše se kao da je vrijeme stalo 1995. godine.

U toj Boydovoj petlji, bošnjačka politika je još uvijek u fazi opservacije i posmatranja, dok drugi već aktivno djeluju.

Takvo kašnjenje nije slučajno. Ono je posljedica dubokog samonametnutog mentalnog obrasca ovisnosti o stranom faktoru. Naviknuti da traže intervenciju međunarodne zajednice za bilo kakav problem, da im MZ u BH nameće rješenja i garantira sigurnost, bošnjački politički sloj je postupno predao vlastite mehanizme samozaštite u tuđe ruke. Visoki predstavnik, strane ambasade, međunarodne organizacije...sve su to postali supstituti za vlastitu političku snagu a time su se oprale i ruke od odgovornosti za vlastitu sudbinu. Budući da se na njega zaboravilo, bošnjački nacionalni nerv je atrofirao.

Zato danas svjedočimo paradoksu: Bošnjaci formalnu imaju državu, ali u njoj nemaju stvarnu političku moć jer su je predali u ruke "dobronamjernog" stranog faktora. No taj faktor već odavno nije dobronamjeran, ako je ikada i bio.

No zlonamernost je postala toliko očita i otvorena da je bošnjačka politika više nije u stanju ignorisati, no pošto je postala gotovo intelektualno senilna sa potpuno zakržljalom motorikom i bez samostalne propulzije - ona ne zna šta joj je činiti. Te stoga čeka. Čeka intervenciju "naših zapadnog prijatelja" koja nikada neće doći, čeka srpsko-hrvatsku katarzu koja se ne dešava, čeka neko čudo. Čeka i laže sebe.

Istovremeno, svijet nudi nove prilike ali i nove opasnosti.

Baš kao što Amerika više nije ona iz devedestih to nisu ni druge države. Recimo Turska. Devedesetih godina prošlog stoljeća Turska je bila slaba, nestabilna i opterećena vlastitim krizama. Danas je ona regionalna sila sa razvijenom vojnom industrijom, samostalnom vanjskom politikom, jasnom strategijom projekcije utjecaja i što je najvažnije prijateljskim odnosom spram Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Za razliku od S.A.D, Turska ima historijske, kulturne i političke razloge da bude zainteresirana za dobro Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

Pa ipak, veliki dio bošnjačkog društva i još veći dio bošnjačke političke scene prema toj činjenici pokazuje ambivalentnost, pa čak i nepovjerenje. To nepovjerenje nije rezultat neke racionalne procjene situacije, već posljedica dugotrajnog intelektualnog oblikovanja u kojem je Bošnjacima usađeno da je jedino Zapad legitiman izvor zaštite i savezništva, dok su svi drugi potencijalni saveznici, naročito oni iz većinskih muslimanskih zemalja, sumnjivi, opasni ili nepoželjni.

Sve to je klasični simptom intelektualno traumatiziranog političkog kolektiva. Takav kolektiv ne vjeruje vlastitoj snazi, niti vjeruje saveznicima koji nisu odobreni od strane njegovog bivšeg (neo)kolonijalnog zaštitnika.

U međuvremenu, njegovi protivnici nemaju takve dileme. Srpska i hrvatska politika ne čekaju ničije odobrenje. One djeluju. One grade veze. One prilagođavaju svoju "OODA petlju" novoj realnosti na terenu.

Dotle Bošnjaci još žive u prošlosti. No, historija ne nagrađuje one koji kasne.

Najveća opasnost za Bosnu i Hercegovinu još uvijek nije otvorena agresija već mnogo  suptilniji hibridni ili specijalni rat. Naročito na međunarodnom planu. On se ogleda u postepenom slabljenju međunarodne volje da se Bosnu i Hercegovinu posmatra kao jedinstvenu državu, paralelno sa jačanjem međunarodnih veza secesionista.

U svijetu u kojem genocidni Izrael postaje ideološki uzor i saveznik evropskoj desnici koja dehumanizira muslimanske migrante, a Trumpova Amerika nagrađuje neofašističke etnonacionalne projekte koji se predstavljaju kao bastioni "zapadne civilizacije", srpski i hrvatski nacionalizam dobijaju novi legitimitet.

Bošnjaci i Bosna i Hercegovina u toj novoj slici svijeta nemaju unaprijed osigurano mjesto ili čak pravo na postojanje.

Zato ga moramo izboriti a to prije svega znači napustiti mentalitet štićenika međunarodnih institucija i ustanova i konačno usvojiti mentalitet subjekta kojeg smo se odrekli 1996. godine.

To znači vratiti političku težinu koju smo sami predali u tuđe ruke.

To znači obnoviti vlastite mehanizme samozaštite: političke, institucionalne, sigurnosne.

To znači razumjeti da savezništva postoje samo između jakih, a ne između jakih i slabih.

I prije svega, to znači konačno ući u 21. stoljeće.

Jer narod koji ostane mentalno zarobljen u prošlosti ne gubi samo sadašnjost već i budućnost.