A šta naši rade? Kradu, najčešći je odgovor.
Piše: Nedim Hogić
Radeći u međunarodnim organizacijama, akademskoj zajednici i nevladinom sektoru, više sam puta drugima objašnjavao Bosnu i Balkan. Čineći to, često sam bio u prilici da govorim gluposti i da slušam druge dok čine isto. Rijetko sam imao utisak da se o Bosni i Hercegovini, a i Balkanu u cjelini, govori a da se ne kaže nešto netačno, nedorečeno, glupo ili pogrešno. Nešto je do kompleksnih bosanskohercegovačkih prilika, nešto do publike koju potcjenjuješ ili precjenjuješ, a nešto do toga kako si taj dan raspoložen. Ali, dosta toga je i do percepcije, stvari koje ne vidimo ili uzimamo zdravo za gotovo. Postoji mnogo štetnih opštih mjesta koja nas sprječavaju da adekvatno objasnimo sebe drugima, ali i da adekvatno djelujemo, a ovdje ću se osvrnuti samo na neke.
Jugobumerizam: Da živimo kao normalan svijet
Iako socijalistička, Jugoslavija je bila okrenuta Zapadu i prema njegovim je standardima procjenjivala sebe. Snažno polarizovana između grada i sela, ona je na prvim demokratskim izborima podržala nacionalističke snage. Iako je ovaj rezultat bio splet kompleksnih faktora, između ostalog potpune nesposobnosti komunističkog vodstva 1980-ih da zaustavi krizu i rastuće siromaštvo.
Ovaj pristup tumačenju naših prilika, čije je osnovno polazište da trebamo “živjeti kao sav normalan svijet”, uvijek uzima narod, odnosno kulturu, kao ishodište svake naše krize. Na ovaj se način svaki naš problem ustanovljava kao kulturno determiniran, dok se utjecaj, osobito onaj zapadni, proglašava poželjnim, ali i nemogućim za implementaciju usljed primitivizma širokih narodnih masa. Konsekventno tome, svaka vlast, a naročito ona koja proizlazi iz nacionalnih partija, svojom iracionalnošću udaljava nas od zapadnog utjecaja. Time svaki rad na društvenoj transformaciji postaje apsurdan, jer protiv kulture se ne može.
Zavodljiva snaga ovog narativa leži u tome što njegovog nosioca oslobađa tereta lične odgovornosti za politički angažman ili njegovo odsustvo. Kako je to jednom sažeo Boris Tadić: ”90 % naroda je glasao za nacionaliste i kakvu sam ja onda politiku mogao da vodim” – iako je on postao predsjednik Srbije trinaest godina nakon izbora na koje se referirao. Nažalost, široka rasprostranjenost ovakvog mišljenja bila je u BiH naročito zastupljena baš u krugovima civilnog društva ili zaposlenika međunarodnog sektora, osobito onda dok su oni i mogli biti katalizatori društvene promjene u našoj zemlji. Više nego bilo što drugo, ovaj narativ je bio i ostao sjajan za ubijanje diskusije o svakom stranom utjecaju, jer, “pogledaj šta naši rade.”
Reductio ad corruptum
A šta naši rade? Kradu, najčešći je odgovor. Nema sumnje, korupcija je u BiH endemskog karaktera i jeste jedan od glavnih uzroka naše ekonomske nerazvijenosti. Ipak, pogrešno je objašnjavati sve težnje naše političke klase željom da je se ostavi na miru da krade. Da je zaista toliko korumpirana koliko je se optužuje da jeste, ona bi najprije pohitala ka Evropskoj uniji i njenim fondovima koji nude mnogo veće mogućnosti za zloupotrebu.
Naša korupcija je više parališućeg karaktera, ogleda se u kočenju ili sprečavanju investicija, više nego na njihovom omogućavanju koje bi otvorilo kudikamo veći prostor za lično bogaćenje. Veliki broj posljednjih koruptivnih slučajeva – bar ako pratimo medijske napise o istražnim radnjama tužilaštava – doimaju se, u poređenju sa aferama iz regiona i Evrope prilično benignim.
Ishodovanje građevinskih dozvola, posredovanje u zapošljavanju, nabavka medicinskih materijala u doba korone, sve su to – fokusiramo li se na materijalne iznose koji su u to bili ili jesu uključeni – slučajevi male korupcije. Osim toga, korupcija ne samo da ne isključuje već u današnjem svijetu pospješuje politiku.
Visoka politička korupcija i nije primarno pljačka već, kako primjećuje profesor Bolonjskog univerziteta i dugogodišnji konsultant Svjetske banke Lucio Picci tehnika vladavine. Posredujući u nabavci maski i drugih deficitarnih potrepština za vrijeme pandemije COVID-19, jedan je broj njemačkih zastupnika lijepo zaradio. Svi su podnijeli ostavke, ali istrage nisu rezultirale krivičnim postupcima, što bi se u BiH nesumnjivo desilo. Svodeći svu našu politiku na korupciju, a svu tuđu korupciju na politiku, ubijamo sebe u pojam, ali i dajemo alibi onima koji misle da je BiH najbolje zaobići ili ostaviti na miru.
Patriotska liga političke dijaspore
Jugobumeristički i reductio ad corruptum narativi se razlikuju, ali je njihov zajednički cilj isti – da opravdaju nečinjenje ili nemogućnost djelovanja. No, postoje i pogrešni poticajni narativi koji se, ne baš rijetko, mogu na ovaj ili onaj način dovesti u vezu s dijasporom.
Takvima pripadaju oni koji dominiraju u dijaspori, gdje mnogi svaku najavu Milorada Dodika da će se otcijepiti – njih, prebrojali su na Klixu, otprilike pedeset – prate komentarom da će se zaratiti. I, naizgled opravdano, pitaju šta je to što oni mogu učiniti da to spriječe. Lobirati? Ponavljati da treba lobirati? Ili, uporno ponavljati da rat samo što nije izbio? Ovo posljednje bilo je ugaoni kamen naših zagovaračkih napora po svijetu, ali se pokazalo kao izuzetno kontraproduktivna strategija. Ako govoriš da rat samo što nije počeo, onda se ljudi usredotočuju na to da spriječe njegovo izbijanje. Time se snižava horizont očekivanja onoga što je prihvatljivo. Onda je dobro ako ne puca.
I dijaspora i domaći akteri ne griješe kad kažu da ogromno iskustvo i znanje bh. dijaspore treba biti upotrebljeno. Iskustvo Irske, zemlje čija je dijaspora imala ključnu ulogu u ekonomskom rastu i političkoj stabilizaciji prilika u 1990-ih svjedoči da se zaista sve može poklopiti i desiti u istom trenutku: i lobiranje i sprečavanje rata i ekonomski razvoj.
Ali ta transformacija nije došla preko noći. Decenije neuspješnih pokušaja i iznevjerenih obećanja popločale su put kasnijem uspjehu. Stalno prizivanje rata i nada da će neko „naš“ – bilo neki Abgeordnete ili druga utjecajna osoba — širiti „istinu o Bosni“ po svijetu, iako možda ima lojalnosti i agendu koje s današnjom Bosnom nemaju gotovo nikakve veze, teško može donijeti željeni rezultat.
Iza sva tri narativa se kriju duboke historijske traume i bolna iskustva našeg naroda. Jedan njegov dio, osobito onaj urbani, nije priželjkivao ni rat ni raspad Jugoslavije već njenu integraciju u evropske tokove, integraciju koja, one godine u kojoj su započele Markovićeve reforme nije bila nedostižna. Ti ljudi osjećaju, ili bar jesu ranije, da je rat bio izraz kolektivne narodne akcije koja i ako ga nije uzrokovala, a onda jeste značajno pospješila.
Drugi dio je više pogođen poslijeratnom nemogućnošću snažnog ekonomskog i političkog iskoraka naprijed. Želeći sebi i drugima da objasni i opravda nemogućnost djelovanja, svu našu politiku svodi na korupciju. Najzad, treći dio vuče onu možda i najdublju traumu bošnjačkog naroda: osjećaj da ih je rat zatekao nespremnim. Koliko god istinite bile i emocije i iskustva koja su stvorila okvire mišljenja o kojima ovdje govorimo, posljedice koje stvaraju kad sebe objašnjavamo drugima su dalekosežne i negativne.
Prvo, činimo sebe neobjašnjivim drugima. Ako ti uporno drugima govoriš da te ne mogu shvatiti, onda će i prestati pokušavati da te shvate. Drugo, činimo sebe smiješnim, jer u zemlji koja je međunarodni protektorat, u kojoj se sve tri osnovne političke grupacije takmiče u tome koja će više međunarodnog utjecaja privući, mi govorimo kao da su sve stvari u našim rukama. Objašnjavamo Bosnu njom samom, a onda se čudimo kad naša objašnjenja proizvode neočekivane posljedice.
Drugi će nam uvijek sužavati mogućnost da djelujemo. Mi ne smijemo sebi sužavati okvir da mislimo.
(Autor je doktor pravnih nauka, obrazovao se u Bosni i Hercegovini, Sjedinjenim Državama i Norveškoj. Ekspert u oblastima međunarodnog i evropskog prava, vladavine zakona i borbe protiv korupcije.)
