Piše: Kenan Efendić
Političari zavađaju narod – tako glasi jedno od općih mjesta i u laičkim pa i u nekim naoko stručnim politološkim uvidima u Bosni i Hercegovini. U tom registru su i mnoge druge opaske, analize i kampanje – naprimjer, ona evropska Gledaj od čega ćeš živjeti. Njome se sugerira da je život ako ne odvojen od politike a ono u najmanju ruku njoj nadređen, te da birač treba odlučivati vodeći se životnim pitanjima.
Koliko su ovakve opaske daleke i od politike i od života, što u stvarnosnom što u teorijskom pogledu, ovdje nećemo razlagati.
U anketama na ulici, na društvenim mrežama i u drugim sferama javnosti malo ćemo kad čuti građanina koji se pohvalno izražava o političarima. Opći je konsenzus da političari ne valjaju i da nam ne daju živjeti bolje.
Kada sjednu poslovni partneri, prijatelji ili oni koji se tek upoznaju, a pripadaju različitim narodima u Bosni i Hercegovini, radosno konstatiraju kako normalno žive uprkos političkim podjelama. Ali upravo te podjele, vidljive u političkoj i javnoj areni, omogućavaju, među drugim faktorima, mirniji život u civilu.
Politika nije samo zamjena za rat
Politika je, ponavlja se to odavno, nastavak rata drugim sredstvima. Većina se vodi time da je bolje je sredstvima bez krvi ratovati dovijeka negoli ponovo ratovati. Naši politički ratovi su verbalni, proceduralni, pravosudni, institucionalni – ali nikako fizički.
U te nematerijalne ratove, u arenu političke javnosti, sublimiramo i delegiramo sve ono što bi u privatnim i poslovnim okruženjima izazivalo nelagodu ili onemogućavalo život. Otuda često razočarenje i gnjev javnosti kada ljute političke protivnike vidi u srdačnim razgovorima pa i druženjima po parlamentarnim kuloarima, kafanama ili neformalnijim susretima. Nezavađeni narod nevoljko prihvata da političari, kojima upravo narod delegira svoju potrebu za zavađenjem, ipak pokazuju ljudsku slabost i ponašaju se kao civili.
Ali, kao što ćemo kasnije vidjeti na jednom dobrom svježem primjeru, većina naših političara ipak zaboravlja da politika uz tu ulogu artikuliranja tenzije ima i zadatak dobrog upravljanja društvom.
U demokratskom sistemu u kakvom živimo, uz načelno slobodne i poštene izbore, političare i zvaničnike biraju građani kako bi ih predstavljali. U našem društvu političarima je zadatak da predstavljaju sve naše interese, od najbanalnijih, stanarskih, pa do onih koje je nepoželjno iskazivati privatno.
Političari se svađaju, a narod nezavađen živi. I upravo zato što se političari svađaju, narod ima više mogućnosti da živi mirno, jer frustraciju delegira svojim predstavnicima. Golemog međuetničkog incidenta ovdje odavno nije bilo.
Jedan Mostar, dva Sarajeva
Među ponajboljim primjerima ove dvojnosti političkog i ljudskog života u Bosni i Hercegovini jeste srastanje dva formalno odvojena grada, Sarajeva i Istočnog Sarajeva. U suštini, jedan je to grad – geografski, ekonomski, ljudski – u dva entiteta. Rat i agresija promijenili su mu demografsku strukturu i formalne okvire, pomjerivši stanovništvo, ali životne i ekonomske silnice u relativno slobodnom društvu, u geografski povoljnim okolnostima, naprosto ga ponovo stapaju i uvezuju.
S druge strane, Mostar, formalno jedinstven grad, teško možemo opisati izvan kategorija podjela, a nasilja ili tenzija, kakvih je tamo i previše, između dva Sarajeva naprosto nema.
Ovo je stapanje, sve vidljivije kroz kupovinu nekretnina novcem iz „federalnog“ Sarajeva, prisustvo „federalnih“ brendova, zapošljavanje „istočnih“ radnika u „federalnom“ Sarajevu, počelo je izazivati nelagodu.
Svakako, ogromna demografska i ekonomska disproporcija između dvije administrativne jedinice jedan je od glavnih pokretača ovog srastanja: Sarajevo, kao jedini istinski dinamičan urbani centar u državi, privlači i ljude i kapital iz mnogo daljih dijelova države a kamoli da ne privuče one pred svojim otvorenim kapijama.
