Umjesto nerealnih planova o „Rivijeri u Gazi“, američki resursi bi trebali biti usmjereni na mobilizaciju međunarodne stručnosti i finansijske podrške za izgradnju održivih institucija i ekonomskog sistema.
Bivši direktor Ureda Svjetske banke u Bosni i Hercegovini Joseph Ingrao napisao je za kanadski magazin Policy tekst u kojem analizira inicijativu predsjednika Sjedinjenih Američkih Država za rješavanje sukoba u Gazi i Palestini.
Njegov tekst prenosimo u cjelosti:
Piše Joseph Ingram
Pristup koji je Donald Trump zauzeo prema navodnom mirovnom procesu na Bliskom istoku, kao i njegov pristup brojnim drugim pitanjima, oblikovan je ograničenjima njegovog iskustva i neograničenim egom.
Ta kombinacija definisala je takozvani „Odbor za mir“ kao odstupanje od višedecenijskog institucionalnog iskustva i intelektualnog kapitala uloženog u postizanje mira između Izraelaca i Palestinaca – nešto između prezentacije prodaje luksuznih nekretninskih udjela vrijednih milijardu dolara u Las Vegasu i kabale iz filma Austin Powers.
Kako je u januaru napisao The Guardianov novinar Julian Borger, kada su članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija glasale da podrže Odbor za mir u novembru, nadali su se da time obavezuju Trumpa na mirovni proces za Gazu, ali se pokazalo da su zapravo podržale klub pod Trumpovom dominacijom, zasnovan na principu „plati pa učestvuj“, zamišljen kao globalna verzija njegove političke i poslovne mreže, s ciljem potiskivanja same organizacije Ujedinjenih nacija.
Ovakav pristup nije nov. U tekstu napisanom ubrzo nakon potpisivanja sporazuma poznatih kao Abrahamovi sporazumi 2020. godine, autor je naveo da je taj dogovor bio rezultat amaterske diplomatije koju je vodio Trumpov zet Jared Kushner, u ime predsjednika čija je karijera izgrađena na kupovini i gradnji luksuznih nekretnina.
Autor je tada zaključio da bi isključivanje Palestinaca i predstavnika šire šiitske zajednice iz pregovora, kao i izostanak jasnog spominjanja rješenja o dvije države, moglo dovesti do novih sukoba.
Gotovo šest godina kasnije, bilježe se desetine hiljada palestinskih i više hiljada izraelskih žrtava, dok je Pojas Gaze velikim dijelom razoren, uz procjene da je uništeno oko 80 posto objekata, a milioni stanovnika raseljeni su i žive u izuzetno teškim uslovima.
Iako su otvorena neprijateljstva između izraelskih odbrambenih snaga i Hamasa trenutno zaustavljena, trajno rješenje sukoba još nije postignuto.
Umjesto toga, tim koji je radio na Abrahamovim sporazumima, uz dodatak Stevea Witkoffa i Marca Rubia, predložio je stvaranje „Bliskoistočne rivijere“ duž obale Gaze dužine oko 40 kilometara, čije promotivne vizualizacije podsjećaju na spoj Abu Dabija i tematskog zabavnog parka.
Prema francuskom listu Le Monde, riječ je o projektu koji je „u velikoj mjeri odvojen od stvarnosti“.
Izostanak konkretnog spominjanja Gaze u dokumentu o osnivanju Odbora za mir neki tumače kao dokaz da bi to tijelo moglo poslužiti kao zamjena za Vijeće sigurnosti UN-a i kao konkurent postojećem multilateralnom sistemu odlučivanja.
Iskustvo pokazuje da nametanje logike razvoja nekretnina i finansijske kulture na područja dugotrajnih sukoba nije donijelo rezultate ni kroz Abrahamove sporazume, niti je vjerovatno da će donijeti stabilnost u razorenoj Gazi. Parafrazirajući Jonia Mitchella, pretvaranje razorenih područja u komercijalne zone teško može donijeti mir.
Kako je primijetio Francis Fukuyama sa Stanford University, mnogi žele pronaći način da države poput Somalije, Haitija ili Iraka pretvore u stabilne i razvijene države, ali često ne razumiju kako su same razvijene države do toga došle.
Ovakav pristup posebno je vidljiv kod milijardera iz sektora nekretnina i Trumpovih saveznika, koji su vođeni komercijalnim interesima i negativnim odnosom prema multinacionalnim institucijama.
Iako je u Odbor uključen i predsjednik Svjetska banka Ajay Banga, kao i predstavnici Saudijske Arabije i zaljevskih država, procjene troškova obnove prelaze 70 milijardi dolara, a za sada, osim mađarskog premijera Viktora Orbána, nijedna evropska država niti Kanada nisu pristale da se priključe ovom tijelu.
Iako je Trump prvobitno pozvao Kanadu da se pridruži Odboru nakon govora premijera na forumu u Davosu, poziv je kasnije povučen.
Istovremeno, američka administracija odlučila je ukinuti USAID i smanjiti finansiranje brojnih razvojnih agencija UN-a i drugih međunarodnih organizacija koje imaju iskustvo u obnovi ratom pogođenih područja.
Prema procjenama Program Ujedinjenih nacija za razvoj, samo u Pojasu Gaze potrebno je ukloniti oko 61 milion tona ruševina, što je tek prvi korak ka obnovi osnovne infrastrukture, zdravstva, energetike i vodosnabdijevanja.
Procjene Ujedinjenih nacija pokazuju da bi samo prva faza uklanjanja ruševina mogla trajati više od pet godina, i to pod pretpostavkom da se postigne sveobuhvatan mirovni sporazum.
Autor smatra da tim diplomata i investitora bliskih Trumpu nema kapacitet da izgradi institucionalnu stabilnost potrebnu za dugoročnu obnovu Gaze.
Umjesto, kako navodi, nerealnih planova o „Rivijeri u Gazi“, američki resursi bi trebali biti usmjereni na mobilizaciju međunarodne stručnosti i finansijske podrške za izgradnju održivih institucija i ekonomskog sistema.
Postoji jasna razlika između izgradnje mira i političko-poslovnog oportunizma.
(Autor teksta, Joseph Ingram, bivši je predsjednik North South Institute, bivši specijalni predstavnik Svjetske banke pri Ujedinjenim nacijama i Svjetska trgovinska organizacija, te bivši direktor kancelarije Svjetske banke u Bosni i Hercegovini. Također je saradnik Canadian Global Affairs Institute.)
