„Eno ti Dude Čampare u Istočnom Sarajevu, sjedi sa Acom Makedoncem u njegovom restoranu“. Ovo mi je prije skoro tri godine poručio poznanik tvrdeći da je svojim očima vidio državnog tužitelja Dubravka Čamparu u krajnje neprimjerenom, kompromitantnom društvu sa ozloglašenim „kontroverznim biznismenom“, da baš ne kažem - kriminalcem. Bilo je u podtekstu te poruke i nevješto skrivenog predbacivanja na mene adresiranog ( „eno ti…“) koje je podrazumijevalo moju blisku povezanost sa Čamparom, po principu „prijatelj tvog prijatelja je kriminalac“..
nisam zamjerio pošiljatelju poruke, ne bi on bio ni prvi ni posljednji koji je uzeo zdravo za gotovo (pošto kupio na medijskom buvljaku, po to i prod'o) višegodišnju medijsku („Avazovu“) neutemeljenu kampanju uvjeravanja javnosti da sam pripadnik tzv. „Gatačkog klana“, tobožnje maligne, zavjereničke pravosudno-policijske družine na čijem je čelu familija Čampara. Nekako u isto vrijeme, jedan dobri čovjek iz Hercegovine poslao mi je u Sarajevo vrijedan poklon - dvije tegle ljekovitog meda iz osobne radinosti. „Kuriru“ koji je poklon nosio u Sarajevo rekao je da ne zna moju kućnu adresu, ali je najsigurnije da poklon odnese u kabinet ministra policije Aljoše Čampare, a tamo ću ga ja brzo preuzeti. „Čitajući 'Avaz' stekao sam dojam da ti ne izlaziš iz Čamparinog kabineta“, objasnio je naknadno izvinjavajući se nakon što sam mu rekao da sam ministra policije vidio 2-3 puta u životu, a u njegov ministarski kabinet nikad nogom kročio nisam.
VJERUJEM, NE VJERUJEM
Nego, da se vratimo na početak teksta. Odavno nisam bio u kontaktu sa Dubravkom Čamparom („Je li to Senči nešto ljut na mene?“, pitao je zajedničkog poznanika u kafiću „Bugatti“ prije 3-4 godine). Nisam želio taj „odnos“ prekinuti/odmrznuti provjeravajući kod njega osobno da li je zbilja sjedio u kafani sa Aleksandrom Mičićem - Acom Makedoncem. Pokušavao sam cijelu tu stvar objektivizirati, sagledati je iz nekoliko uglova. Makedonac Mičić je nekoliko mjeseci ranije sudjelovao u krvavom incidentu u Istočnom Sarajevu u kojem je i pucao i bio upucan. Taj je slučaj preuzelo Tužiteljstvo BiH, odnosno tužitelj Čampara, pa ima logike i razloga da razgovara sa jednim od aktera tog revolveraškog obračuna; i to je u opisu tužiteljskog posla. Međutim, ono što jeste sporno, ako je do susreta došlo, je zašto sa osumnjičenim akterom pucnjave nije razgovarao u službenim prostorijama Tužiteljstva BiH, nego je to učinio u Makedončevom luksuznom restoranu?! Ali, dumao sam dalje, da je bilo išta suspektno u njihovom odnosu, da li bi u tom slučaju postupajući tužitelj koji nimalo nije naivan sebi dopustio luksuz da se u po' bijela dana susretom sa kriminalcem izloži znatiželjnim pogledima stanovnika Istočnog Sarajeva? Uostalom, popularna kultura, filmografija i krimi-književna baština krcate su primjerima boraca za pravnu državu (policajaca, tužitelja) koji se prerušavaju u mafijaše i intimiziraju sa njima, naravno i obrnuto, mafijaša u redovima policije i drugih zaštitnika pravnog poretka. Rečeno jezikom filmskog sladokusca; referirajući se na Scorseseov film „Departed“ (odnosno honkonške „Paklene poslove“, kojeg je veliki holivudski majstor „prepisao“ i prepakovao), želio sam vjerovati da je u spornom događaju Dubravko Čampara - Leo De Caprio, a ne Matt Damon, paklena mafijaška guja u policijskim njedrima.
Da skratim: nisam potcijenio informaciju (i njene turobne implikacije) o spornom susretu državnog tužitelja sa među-državnim kriminalcem, ali nisam bio sasvim uvjeren da je tačna.
I nije to bilo prvi put da sam bio rezerviran prema sličnim haberima koji su mi upućivani sa raznih, manje ili više relevantnih mjesta. Bio sam, dakle, pristrasno sumnjičav prema takvim vijestima i neoprezno benevolentan prema tužitelju Čampari. Kada mi je prije nekoliko godina dojavljeno da su on (ili brat mu, svejedno) u nekoj kafani sjedili sa Milanom Tegeltijom, tada predsjednikom VSTV-a BiH i Muhamedom Ajanovićem, sveprisutnim zubarom, nisam vjerovao. Više sam vjere poklonio njegovim pisanim porukama u kojima je Čampara iznosio mnogo gore (i stručnije) mišljenje o toj dvojici opskurnih tipova nego što sam ga ja imao i javno prezentirao.
Nakon što mi je „mreža pomagača“ došapnula da su se braća Čampara pomirila sa Fahrudinom Radončićem sklapajući pakt o međusobnom nenapadanju, ponovo sam bio skeptičan vjerujući da ljudi koji raspolažu sa mrvom samopoštovanja, ljudske časti i profesionalnog digniteta, takve stvari ne rade ni po koju cijenu nakon svega što im je on napisao i izgovorio.
