Piše: Eran Kaplan
Može li židovska država biti demokratska država, može li cionizam prihvatiti pluralizam? Ova glavna dilema vezana za osnivanje države očitija je nego ikad, dok Izrael slavi 75. godišnjicu svog osnutka i gotovo stoljeće i pol nakon što su prvi cionisti došli u Palestinu iz Europe.
Izrael je danas vojna sila i jedna od 38 članica utjecajne Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj, koja je osnovana 1961. s ciljem promicanja suradnje među demokratskim vladama orijentiranim na slobodno tržište.
Takva snaga i ekonomska održivost nisu bile poznate Židovima čiji je identitet stvoren u europskoj dijaspori. Tamo su judaizam i njegovi praktikanti izbjegavali političku i vojnu moć. Sebe su vidjeli kao manjinu suočenu s diskriminacijom, progonom i nasiljem. Moć je bila u domenu nežidova.
Židovi, često odvojeni od nežidovskog svijeta, umjesto toga fokusirali su se na razvoj društvenih institucija za pomoć siromašnima i slabima, ne iskazujući svoju volju kao politička zajednica.
Ovakav stav prema državi i politici za europske Židove počeo se mijenjati nakon Francuske revolucije, kada je većina Židova živjela u Europi, posebice u srednjoj i istočnoj Europi. Kako su se neke od tradicionalnih pravnih i političkih prepreka koje su Židove držale izvan društvenog mainstreama počele urušavati, Židovi su se počeli integrirati u šire društvo i kulturu.
Za neke Židove, ovaj proces također je donio nove stavove spram njihovog židovskog identiteta.
Mnogi od njih više se nisu definirali kao pripadnici vjerske zajednice. Kao što su počele činiti i mnoge druge skupine u Europi, oni su sebe smatrali pripadnicima nacionalne zajednice. Nekim Židovima nacionalizam je ponudio izlaz iz nevolja s kojima su se suočavali u Europi: mržnjom i diskriminacijom, što je postalo poznato kao antisemitizam.
Ovaj nacionalizam nazvan je cionizam. Razmišljalo se da ako su Židovi nacija, onda bi trebali imati svoju nacionalnu državu, po mogućnosti u Palestini, pradomovini Židova. Tamo bi mogli preuzeti kontrolu nad svojom povijesnom sudbinom, a ne biti prepušteni na milost i nemilost nežidovskim narodima i vladarima.
Cionizam je nastojao riješiti jedan specifično židovski problem: okupiti Židove raspršene diljem svijeta, okončati jedinstveno židovsko višestoljetno povijesno iskustvo pod vlašću često neprijateljskih vlada, i univerzaliziranje židovskog iskustva stvaranjem židovske države i društva poput svih drugih naroda. Kao što stoji u izrealeskoj deklaraciji o neovisnosti, to je bilo “prirodno pravo židovskog naroda da bude gospodar vlastite sudbine, kao i svi drugi narodi, u svojoj vlastitoj, suverenoj državi”.
Međutim, koliko bi židovska država bila univerzalna i za sve? I može li takva nacija biti i židovska i demokratska?
To je središnje pitanje na koje, više od stoljeća kasnije, tek treba dati jasan i potvrdan odgovor.
Pomirujući univerzalno i posebno
Theodor Herzl, austrougarski Židov priznat kao otac modernog cionizma, razmatrao je ovu dilemu u svom utopijskom romanu iz 1902. “Altneuland”, ili “Stara nova zemlja“. Herzl je pokušao zamisliti kako bi izgledalo buduće židovsko društvo u Palestini.
Jedan od ključnih elemenata romana je politička kampanja koja sukobljava ksenofobičnog rabina koji propovijeda židovski karakter zajednice i sekularnog kandidata koji zagovara inkluzivnost i suradnju Židova i Arapa u ovom zamišljenom židovskom društvu.
Herzlov izbor bio je da prevlada pluralistički kandidat.
Ali, kroz povijest cionističkog pokreta i države Izrael, ono što je Herzl opisao bio je glavni izvor tenzija. Ta se dvojnost u potpunosti pokazala u izraelskoj deklaraciji o neovisnosti, koja je ne mnogo načina suštinska manifestacija političkog cionizma.
S jedne strane, ovaj dokument nudi verziju židovske povijesti koja naglašava jedinstvenost židovskog iskustva i nudi povijesno opravdanje za stvaranje sigurnog utočišta za Židove.
Nakon što su ustvrdili privrženost Židova njihovoj pradomovini, autori deklaracije osvrću se na holokaust, pišući da je “masakr milijuna Židova u Europi … bio još jedan jasan dokaz hitnosti rješavanja problema ”židovskog beskućništva” pomoću “ponovne uspostave” židovske države, koja će “svakom Židovu širom otvoriti vrata domovine”.
