Pitaju se akademici u svome saopštenju/zahtjevu "Zašto se malobrojni hrvatski narod obespravljuje i diskriminira? Zašto se Hrvatima uskraćuje pravo na razvoj?"
Ako pažljivo pročitamo cijeli tekst njihovog saopštenja, vidjet ćemo da se hrvatski akademici služe istim ili sličnim floskulama kojima se služe i srpski političari predvođeni Dodikom i Vučićem kako bi se obesmislilo postojanje i funkcioniranje države Bosne i Hercegovine.
Kažu da je Hrvatima "došla voda do grla" i da, eto, treba hitno djelovati kako bi se spasio hrvatski napaćeni narod u Bosni i Hercegovini. Kažu da se Hrvate u Bosni i Hercegovini diskriminira i da oni "moraju ukazati na postupke kojima se kompromitiraju prava i slobode proklamirane i usvojene Općom deklaracijom UN-a o ljudskim pravima i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda."
Bilo bi dobro da i politički predstavnici Hrvata, a evo sada i "akademici" ne pričaju jedno, a rade drugo.
U vezi sa ovom tvrdnjom postavljam pitanje akademicima: Ko je to u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj organizirao čitave timove koji će se i koji su se borili pred Velikim vijećem Evropskog suda za ljudska prava protiv već donesene presude u predmetu Slaven Kovačević, a kojom je utvrđena povreda njegovih prava koja su garantirana Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama? Taj tim su formirali upravo Hrvati, kako bi se borili protiv prava iz Evropske konvencije.
Ova promemorija, zahtjev za stvarnu, a ne verbalnu jednakopravnost i konstitutivnost, znači da je došla "voda do grla", da su Hrvati u teškom i opasnom položaju, pa njihova Akademija ima intelektualnu i moralnu obvezu dići glas i upoznati javnost sa stvarnim stanjem. Optužba da Hrvati i hrvatski predstavnici vode tobože proistočnu politiku grubo je podmetanje, smišljena izmišljotina, neutemeljena kleveta, što odbacujemo s indignacijom.
Kad god Hrvati traže pravdu, istinu, kad se zauzimaju za ravnopravnost konstitutivnih naroda i iskreno, bez pretvaranja, zalažu za ulazak BiH u euroatlantske integracije, neutemeljeno i tendenciozno ih se optužuje za ovo i ono da se ne bi rješavali opravdani zahtjevi predstavnika hrvatskoga naroda.
Oni postavljaju pitanja: "Zašto se malobrojni hrvatski narod obespravljuje i diskriminira? Zašto mu se uskraćuje pravo na jednakopravnost s druga dva konstitutivna naroda? Zašto su se samovoljno prekrajale odredbe Daytonskog sporazuma i sve na štetu hrvatskoga naroda? Zašto je BiH dovedena u teško krizno stanje, do razdora, sijanja mržnje, netrpeljivosti, nepovjerenja? Zašto se šuti i ne procesuiraju masovni i drugi zločini nad Hrvatima? Zašto se šuti o etničkom čišćenju Hrvata, što svjedoče ugašene župe, razorena, spaljena sela, opljačkane devastirane kuće? Zašto još nisu pronađeni izvršitelji ubojstva hrvatskog generala, doministra unutarnjih poslova Federacije, te uglednog gospodarstvenika, sedam Hrvata povratnika u središnjoj Bosni i još mnogo sličnih, konkretnih i poznatih slučajeva i događaja.”
Kada postavljaju ovoliko pitanja, a na koja znaju odgovore, potrebno ih je ipak podsjetiti da je Dejtonski mirovni sporazum zaključen kao rezultat prisile, ali da je ipak taj sporazum spriječio podjelu Bosne i Hercegovine, o čemu su se bili dogovorili predsjednici Srbije i Hrvatske Slobodan Milošević i Franjo Tuđman.
Da li znaju zašto su Hrvati i po čijoj naredbi selili ili "prebacivani" preko teritorija pod kontrolom Srba kako bi zaokružili hrvatski zamišljeni teritorij?
Da li znaju ko je na tom zamišljenom hrvatskom teritoriju organizirao logore za Bošnjake i ko je progonio Bošnjake sa tih teritorija. Da li znaju zbog čega je to rađeno? Ko je i zbog čega srušio Stari most u Mostaru?
Ko je pred međunarodnim sudom presuđen za udruženi zločinački poduhvat na teritoriji Bosne i Hercegovine, radi stvaranja etnički čistih hrvatskih prostora?
Kažu hrvatski akademici da “Pred licem javnosti i brojnih međunarodnih dužnosnika Hrvatima četiri puta drugi nameću, biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH koji na izborima dobije tek dva do tri posto hrvatskih glasova, a kandidatkinja/kandidat koji dobije čak 97 posto glasova hrvatskih birača nema pravo predstavljati volju hrvatskoga naroda. Da apsurd i nepravda budu prava groteska, taj nametnuti član Predsjedništva ne obraća se hrvatskim biračima, a usto je i persona non grata u svim općinama s hrvatskom većinom.”
E pa, gospodo akademici, niko vama drugi ne bira člana Predsjedništva, jer niti Bošnjaci niti Srbi niti Hrvati nemaju svoga člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.
Oni se samo biraju iz reda tih naroda, a oni predstavljaju sve građane cijele države, bez obzira na to što se biraju (trenutno) iz dva entiteta. Ako meni ne vjerujete, pročitajte presude Evropskog suda za ljudska prava. A nakon što se potvrdi presuda “Kovačević” cijela Bosna i Hercegovina će biti jedna izborna jedinica. Tada će svi birati sva tri ili četiri, člana Predsjedništva, ili možda samo jednog predsjednika. To što vi tražite nema nigdje u svijetu. A to je glavni razlog vašeg obraćanja i zahtjeva.
A što se tiče delegate u domovima naroda, potrebno je spriječiti svaku zloupotrebu etničkog izjašnjavanja, kako bi se “zauzelo” nečije mjesto. A to se povremeno u nekim situacijama radili i Bošnjaci i Hrvati i Srbi.
Pitate da li je to moralno? Nije to moralno, naravno da nije. Pa izmijenite Izborni zakon i zabranite etnička izjašnjavanja u te svrhe nakon svakih izbora. Neka bude relevantno etničko izjašnjavanje samo ono s popisa stanovništva. Ali ne možete tražiti i očekivati da zabranite izbor u Dom naroda Hrvatima koji su u nekim drugim političkim strankama, koje nemaju hrvatski predznak, nije to u skladu s Evropskom konvencijom o ljudskim pravima na koju se pozivate.
Vi bi da mijenjate Izborni zakon, ali samo da se propiše da konstitutivni narodi biraju članove Predsjedništva. I to odvojeno, segregacijski, fašistički, umobolno, razjedinjeno, po državu kancerogeno, a u konačnici anticivilizacijski i suprotno Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima i Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Dalje, i vi se kao i Srbi, pozivate na pravo naroda na samoopredjeljenje i suverenitet nad svojim prirodnim resursima.
