Iako je legitimnost Madurovog režima bila ozbiljno dovedena u pitanje, ovaj slučaj daleko nadilazi njegovo uklanjanje s vlasti. Najave o američkom upravljanju Venecuelom u tranzicijskom periodu bacaju sumnju na stvarne motive intervencije i otvaraju prostor za geopolitičke interpretacije...
Piše: Prof. dr. Adnan Mahmutović
Jutro 3. januara 2026. godine obilježile su eksplozije u Karakasu i izjava američkog predsjednika Donalda Trumpa da su Sjedinjene Američke Države izvele munjevitu vojnu operaciju u Venecueli. Tom prilikom uhapšen je predsjednik Nicolás Maduro zajedno sa suprugom Cilijom Flores te su prebačeni u Metropolitan Detention Center u Bruklinu. Venecuelanske vlasti proglasile su vanredno stanje. Istovremeno, američka administracija saopštila je da Maduro nije bio legitiman predsjednik, ali je priznala potpredsjednicu Delcy Rodríguez kao njegovu nasljednicu. Takav stav je unutrašnje proturječan, jer je potpredsjednički mandat zasnovan na istoj ustavnopravnoj osnovi na temelju koje je Maduro proglašen nelegitimnim.
Maduro je optužen pred saveznim sudom u Njujorku za zavjeru radi narko-terorizma, zavjeru za uvoz kokaina te za nezakonito posjedovanje oružja. Optužnica se zasniva na tvrdnjama da je tokom decenija obnašanja javnih funkcija pomagao isporuku tona kokaina na teritorij SAD-a, navodno u saradnji s terorističkim i kriminalnim strukturama. Zajedno s njim optuženi su članovi njegove porodice i visoki funkcioneri administracije, uz zahtjev za oduzimanje imovine navodno stečene kriminalnim djelovanjem. Izjava potpredsjednika SAD-a JD Vancea da se „pravda ne može izbjeći samo zato što neko živi u palači u Karakasu“ mnogima zvuči intuitivno uvjerljivo. Međutim, ključno pitanje glasi da li je riječ o zakonitoj primjeni prava ili o protivpravnom aktu međunarodne sile.
Međunarodno pravo u tom pogledu pruža relativno jasne odgovore. Član 2(4) Povelje Ujedinjenih nacija izričito zabranjuje prijetnju ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke nezavisnosti bilo koje države. Bez odobrenja Vijeća sigurnosti ili opravdanja u samoodbrani prema članu 51, jednostrana vojna akcija predstavlja kršenje same srži sistema kolektivne sigurnosti. Presedan iz 1989. godine, kada su SAD u operaciji „Just Cause“ uhapsile panamskog lidera Manuela Noriegu, potvrđuje ovu ocjenu. Generalna skupština UN je Rezolucijom 44/240 osudila intervenciju kao protivpravnu i reafirmisala pravo Paname na suverenitet i slobodan izbor vlastitog političkog poretka, jasno odbacujući tezu da se „obnova demokratije“ može koristiti kao pravni osnov za upotrebu sile.
Postojanje sumnji u teška krivična djela, uključujući međunarodnu trgovinu drogom, ne mijenja pravni okvir. Takve optužbe mogu opravdati istrage, zahtjeve za međunarodnu pravnu pomoć ili postupke pred međunarodnim sudovima, ali ne i jednostranu vojnu intervenciju niti faktičku ekstradiciju šefa države. Dodatno, Maduro je u trenutku hapšenja bio aktuelni predsjednik međunarodno priznate države i uživao je lični imunitet (imunitet ratione personae), koji podrazumijeva potpunu zaštitu od hapšenja i krivičnog gonjenja pred nacionalnim sudovima drugih država. Taj imunitet važi bez obzira na težinu navodnih djela i može biti probijen jedino pred nadležnim međunarodnim krivičnim sudom, uz ispunjenje striktnih proceduralnih uslova koji ovdje nisu ispunjeni.
Ova pravila je potvrdio i Međunarodni sud pravde u predmetu Nalog za hapšenje iz 2000. godine, u kojem je utvrđeno da čak i za najteža međunarodna krivična djela strani nacionalni sudovi nemaju jurisdikciju nad aktuelnim visokim državnim funkcionerima. Tvrdnje da se imunitet ne primjenjuje zato što SAD ne priznaju Madurovu vladu promašuju suštinu: imunitet ne proizlazi iz političkog priznanja vlade, već iz pravnog priznanja države kao subjekta međunarodnog prava. Nepriznavanje određene vlasti ne suspenduje međunarodnopravne obaveze prema državi niti lični imunitet njenog šefa.
Pravni temelj na koji se implicite oslanja američka administracija nalazi se u memorandumu Ureda pravnog savjetnika iz 1989. godine, koji je potpisao Bill Barr. Riječ je o internom pravnom mišljenju, bez obavezujuće snage, prema kojem predsjednik, kao pitanje domaćeg prava, može narediti radnje koje krše član 2(4) Povelje UN, jer je ta odredba navodno „ne-samoizvršavajuća“ u američkom pravnom poretku. Ovakvo tumačenje je pravno problematično i u velikoj mjeri odbačeno. Ne-samoizvršivost znači da se norma ne može neposredno sudski provoditi na zahtjev pojedinaca, ali ne znači da ona ne obavezuje izvršnu vlast. Ratifikovani međunarodni ugovori imaju status vrhovnog zakona države i obavezuju sve grane vlasti, bez obzira na njihovu procesnu provedivost pred sudovima.
Američka sudska praksa, uključujući slučaj United States v. Noriega, jasno potvrđuje ovu distinkciju: međunarodni ugovori mogu biti ne-samoizvršivi, a ipak pravno obavezujući za vladu. Iz toga slijedi jednoznačan zaključak da predsjednik SAD-a nije ovlašten da ignoriše zabranu upotrebe sile samo zato što se ona ne može neposredno provoditi pred domaćim sudovima.
Iako je legitimnost Madurovog režima bila ozbiljno dovedena u pitanje, ovaj slučaj daleko nadilazi njegovo uklanjanje s vlasti. Najave o američkom upravljanju Venecuelom u tranzicijskom periodu bacaju sumnju na stvarne motive intervencije i otvaraju prostor za geopolitičke interpretacije, uključujući interes za ogromne energetske resurse te zemlje. Još važnije, ovakva akcija predstavlja opasan presedan. Slabljenjem međunarodnog prava dodatno se urušava već krhki globalni poredak. U svijetu koji više nije unipolaran, takvi potezi signaliziraju da se sila ponovo nameće kao legitimno sredstvo politike, čime se ne samo relativizuje zabrana agresije, nego se i posredno legitimišu slični postupci drugih velikih sila. Rezultat je ubrzano klizanje ka globalnom haosu u kojem se temelji kolektivne sigurnosti dovode u pitanje s nesagledivim posljedicama.
Ostaje pitanja: da li je ovim potezom Trump jednostrano legitimizirao kinesku teznju za integracijom Tajvana, odnosno da li je ovim legitimizirana invazija Rusije na Ukrajinu.
