Piše: Prof. dr. Nedžma Džananović
Za početak, najveću zahvalnost treba iskazati američkom predsjedniku Trumpu – jedinstvenoj političkoj figuri i lideru, nažalost, sve manje slobodnog svijeta. Ta zahvala nije samo kurtoazna forma – bez njega, potrošili bi smo godine da dostignemo ovakvu jasnoću – unutar NATO-a, Evrope unije, ali i na Balkanu. Treba, također, memorisati fotografije i video snimke sa samita u Pekingu 3. septemrba ove godine i zapamtiti gdje su lideri bili. To nije bila samo ilustracija novog svjetskog poretka, već i cijele konstelacije satelitskih država i podijeljenih lojalnosti. Kako do izražaja dolaze stare i pojavljuju se nove podjele, tako se rađaju i novi oblici “neutralnosti” i “miroljubivosti”.
U jedinstvu je snaga - Evrope
I američki predsjednik Trump sa svoje strane treba da se zahvali evropskim saveznicima što su njegovu nepredvidivost prihvatili s dozom mudrosti, strpljenja i izvanrednim primjerima lične diplomatije i predanosti zajedničkim ciljevima. Jer, kada je riječ o saveznicima – naspram učesnika onoga što je predsjednik Trump i sam nazvao “kineskom zavjerom”(Samit u Pekingu) – Sjedinjene Države nisu same. Dobra stara Evropa, posebno NATO, čvrsto su uz njih.
Nedavni historijski NATO samit u Haagu održan je pod vodstvom generalnog sekretara Marka Ruttea, koji je već u govoru koji je održao na Fakultetu političkih nauka UNSA u martu ove godine, zauzeo odlučan i optimističan stav. On je, barem za sada, sačuvao NATO i američko prisustvo u organizaciji. Samit je reafirmisao čvrstu posvećenost članu 5 Sjeveroatlantske povelje – napad na jednog je napad na sve. Kao ustupak zahtjevima predsjednika Trumpa, saveznici su dogovorili povećanje budžeta za odbranu i sigurnost na 5% BDP-a do 2035. godine, uz reviziju 2029. Od toga 3,5% predviđeno je za osnovnu odbranu i 1,5% za jačanje otpornosti i inovacije. Tih dodatnih 1,5% otvara prostor političarima da budu kreativni i u te stavke uključe različite aspekte sigurnosti, čak i pomoć Ukrajini ili drugima čija je sigurnost ugrožena.
Iako neophodan, ovaj dogovor samo je pokazao da se Alijansa, pogotovo njena evropska komponenta, i dalje drži zastarjelog modela. Glavni rezultat samita jeste finansijski aspekt, koji, međutim, ne obavezuje SAD. Umjesto da se iskoristi prilika da se raspravlja o potrebi da Evropa nauči da se brani s mnogo manje američke pomoći, NATO se ponovo fokusirao na simbolične ciljeve potrošnje.
Iako je jasno da Evropa treba više ulagati – kako bi nadoknadila decenije nedovoljnih izdvajanja za odbranu i suočila se s izazovom manjeg angažmana SAD – treba biti svjestan svjesni da je evropsko ulaganje u odbranu krajnje neefikasno. Evropa ima 30ak različitih nacionalnih vojno-industrijskih kompleksa i koristi ogromnu količinu različite opreme, što otežava zajedničke vojne operacije u praksi. Također, industrija odbrane jedina je privredna grana koja nije dio jedinstvenog tržišta EU.
To se u prethodnim decenijama nije javljalo kao problem, jer se podrazumijevalo da će SAD braniti Evropu. No, to se više ne može uzeti zdravo za gotovo. Politički, još uvijek nije jasno da li bi predsjednik Trump naredio američkim snagama da brane evropsku teritoriju od Rusije. U praksi, Pentagon provodi veliku reviziju rasporeda snaga, koja će vjerovatno rezultirati značajnim smanjenjem američkih snaga u Evropi i preusmjeravanjem ka Indo-Pacifiku.
Stanje javnog mnjenja
Još jedan faktor koji treba uzeti u obzir je javno mnjenje tj. dojam stvoren u javnosti. Umjesto da samit bude prepoznat kao strateški uspjeh, ovaj samit uglavnom se doživljava kao čin pokoravanja Evrope američkom predsjedniku. To je tačno u izvjesnoj mjeri, jer su evropske zemlje, pristavši na tako visoku potrošnju, možda samo pomogle Trumpovoj administraciji da pred svojim Kongresom opravda značajnije i brže povlačenje američkih snaga iz Evrope.
Evropa je sasvim svjesna ovog paradoksa, ali iako mnogi još uvijek gaje nadu da će američke snage ostati, sve je jasnije da će, ako se SAD povuku, Evropa morati izdvajati za odbranu još i više. Alijansa se ponaša kao da je jedina stvar koju treba mijenjati to koliko Evropljani troše. Drugim riječima, održava se opasna iluzija da je dovoljno fokusirati se na ulazne parametre (budžet za odbranu), dok se zanemaruje ključna potreba da se budžetska potrošnja pretoči u konkretne rezultate (povećana borbena efikasnost).
Prvi problem s podizanjem budžeta za odbranu jeste što odvraća pažnju od teškog i hitnog zadatka reformiranja i integriranja evropskih odbrambenih kapaciteta. Evropa se, jednostavno, ne može braniti bez SAD, a rješavanje tog problema zahtijeva duboke političke i strukturne promjene. No, evropska ministarstva odbrane i zaštićene nacionalne vojne industrije plaše se reformi i efikasnosti koje bi integracija ovog sektora mogla donijeti. Postavljanje novog cilja od 5% budžeta tako ublažava pritisak za reformu i zato ga evropska ministarstva odbrane podržavaju. Prave reforme političari rado prepuštaju nekom drugom, tj. svojim nasljednicima. No, jedini razlog zbog kojeg Evropljani pristaju da troše 3,5% BDP-a da bi odvratili Rusiju – što bi premašilo američki budžet za odbranu i iznosilo oko 1 trilion dolara – jeste taj što Evropljani i dalje odbijaju da žrtvuju svoj nacionalni suverenitet i svoje nacionalne nadležnosti u odbrani podrede zajedničkom evropskom interesu. Čini im se da je lakše platiti, makar i visoku cijenu.
Drugi problem je što je cijena uistinu visoka i može izazvati klasičnu dilemu "puške ili hljeb" širom Evrope. Povećanje potrošnje na 5% BDP-a može biti politički neizvodivo u sadašnjim ekonomskim uslovima. Velika Britanija je tek završila opsežnu reviziju politike odbrane, boreći se da potrošnju poveća na 2,5%. Ako bi London potrošio dodatnih 1% tj. podigao budžet na 3,5%, vjerovatno bi morao smanjiti budžet za Nacionalni zdravstveni servis – što je politički neprihvatljivo bilo kome, ne samo aktuelnoj vladi laburista. Ovaj dogovor već potresa Starmerovu vladu. Francuska, također, ima ogroman javni dug i iznimno politički nestabilnu scenu. Da bi dostigla cilj, morala bi dodatno rezati socijalne usluge, a to bi teško prošlo. U većini evropskih zemalja, političar koji sreže budžet za zdravstvo zarad odbrane suočava se s velikim rizikom na izborima. To bi moglo otvoriti prostor velikim populističkim partijama krajnje desnice i krajnje ljevice koje bi zagovarale "mir" i angažman s Rusijom kako bi očuvale nacionalne socijalne usluge i način života. Ovakvi kvazi-miroljubivi narativi su već prisutni i narušavaju kontinuiranu podršku Ukrajini, koja se sada u potpunosti oslanja na evropsku vojnu i ekonomsku pomoć.
Treće, Evropa je SAD-u upravo dala "štap" kojim će je udarati, jer vrlo vjerovatno neće moći ispuniti cilj od 5% BDP-a za odbranu. Evropske države formalno su pristale trošiti na odbranu više od SAD, koje su u 2023 izdvojile 3,4% BDP-a. U praksi, svaki bi naredni NATO sastanak mogao biti ispunjen kritikama i lekcijama iz Washingtona o (ne)ispunjavanju obaveza. Uz to, realno je očekivati da će i neka buduća američka administracija zatražiti da značajan dio tih 5% bude potrošen na američku opremu.
Četvrti problem vezan je za različit stepen ispunjavanja ove obaveze u izdvajanjima za odbranu, što može izazvati dodatne podjele između članica. Saveznice su se 2014. u Walesu vrlo jednostavno obavezale na 2% BDP-a, jer se tada čvrsto vjerovalo u američku posvećenost evropskoj sigurnosti. Sada, kako neke zemlje Sjeverne i Istočne Evrope već ispunjavaju ili su blizu ispunjenja novog finansijskog cilja, sve više će ukazivati na to da one finansiraju odbranu Evrope, dok se ostali “besplatno” provlače. Kako prijetnja ruske agresije postaje sve ozbiljnija, ove zemlje će sve glasnije ukazivati na nedostatak solidarnosti. I to s pravom.
